Veliki masakr koji je ucinjen u kampovima Sabri i Šatili je vracen u svjetsku agendu putem emisije «Osumnjiceni» koja se, 17. juna 2001. godine prenosila na BBC kanalu. Taj dokumentarac se fokusirao na ulogu Ariela Šarona u masakru u kojem je stradalo 3.000 ljudi. Svjedoci koji su preživjeli pokolj su govorili u njemu o divljaštvu koje je trajalo blizu tri dana. Program se završio zakljuckom da je tadašnji ministar odbrane Ariel Šaron odgovoran za masakr i da se zbog toga mora suociti sa sudenjem.
Emisija «Osumnjiceni» se emitirala uprkos pritisku izraelske države
U dokumentarcu kojeg je pripremio novinar Fergal Keane, su pored onih koji su izbjegli masakr, ucestvovali vode falangi koji su ga izvršili, predstavnici izraelske armije, advokati i akademici. Dakako, prije nego što je dokumentarac poceo sa emitiranjem, izbile su se jake reakcije iz Izraela i radikalnih jevrejskih zajednica. Zbog toga se sve do zadnjeg trenutka ocekivalo da se emitiranje prekine. Medutim, zbog stavova Keana, program je emitiran uprkos «prijetnji dobivenih preko elektronske pošte i upozorenja za bojkotiranje» Nadalje, zbog velikog interesiranja, dokumentarac je repriziran nekoliko puta na BBC kanalu i prikazivan na drugim televizijskim kanalima u nekoliko stranih država.
Šta je otkrila Panorama
Masakr u Sabri i Šatili je izvršen od strane libanonskih kršcanskih falangi protiv kojih su libanonski muslimani vec duže vremena bili u ratu. Izrael ih je uz to od pocetka podržavao, organizirao i naoružavao. Keane je tokom dokumentarca, u svojem stilu opisao odnos izmedu falangi i Izraela.
Falange su predvodene harizmaticnim i surovim Baširom Gemajelom. On je bio glavni izraelski oslonac u Libanonu. Izraelski Mosad je preko susreta sa njim znao da on želi «riješiti» palestinski problem, a uz to je trebao biti predsjednik Libanona. Beširov izbor je zabrinuo ljude u kampovima, ali im je obecana sigurnost.
Izraelska armija, koja je garantirala Palestincima da im se ništa nece dogoditi, je upravo stajala iza falangi, odnosno snaga koje su izvršile masakr. Prije masakra, izraelska armija je nekoliko dana bombardirala, te je na taj nacin preuzela kontrolu nad kampom. Kasnije su sve kapije kampa bile zatvorene. Svakom je bilo zabranjeno da u njega ude ili iz njega izide. To je dalo vremena falangama da izvrše pokolj, ispaljujuci svjetlosne rakete koje su osvjetljavale njihov put, a oni uz to nisu intervenirali za 40 sati. Nastavak masakra je olakšan izdavanjem smrtnih prijetnji i vracanjem Palestinaca koji su pokušali pobjeci, ili koji su tragali za bilo kakvom pomoci. Po rijecima Keanea, «na šljunku su djeca bila masakrirana, a mladi ljudi uškopljeni». Jedan od preživjelih, Nebil Ahmed je u programu opisivao šta je sve pretrpio tokom masakra:
Nadao sam se da cu moju porodicu pronaci živu. Kada sam poceo pretraživati tijela na ulicama, onda sam shvatio cinjenicu da bih bio veoma zahvalan ako bi ih pronašao. Vidite šta se dogodilo sa tim ljudima. Stavili su ih u kucu, pobili ih, a onda buldožerima srušili kuce na njih. Tako da smo morali iskopavati ruševine da bi ih pronašli. Nakon toga smo pronašli kosu mojeg rodaka i tad smo spoznali da su na tom mjestu pobijeni.
 |
Judge Richard Goldstone is the former Chief Prosecutor of the UN War Crimes Tribunal |
Masakr kojeg su pripremile falange je bio neopisiv. Tokom programa izjave jednog izraelskog oficira su jasno dale do znanja da su falange bile neprijatelji muslimana. Narednik izraelskih paravojnih formacija Yoram Yair se prisjeca šokantnog zahtjeva kojeg je dobio od jednog falangiste:
On je rekao: «Ucini mi uslugu. Potrudi se da mi doneseš toga dosta.” Rekao sam: «A cega to?» On odgovori: «Slušaj, ja znam da ceš prije ili kasnije otici u Zapadni Bejrut. Obecaj mi da ceš mi donijeti dosta palestinske krvi. Želim da je pijem».
Ariel Šaron je u srijedu ujutro doputevao u Bejrut, smatrajuci da su snage PLO u kampovima. Nakon savjetovanja sa njegovim bivšim oficirima, ukljucujuci Amosa Yurona, komandanta za Beirut i izbjeglicke kampove, Ariel Šaron se složio na sudbonosnu zapovijed. «Samo jedan element, a to je da ce izraelske snage odbrane, komandirati snagama na podrucju. Za operacije u kampovima, falange ce biti u njih poslate.”
Ariel Šaron je otišao da vidi falange u njihovim štabovima kako bi diskutovao o bejrutskoj operaciji… Sada, dan nakon ubistva njihovog lidera, Izraelci su tražili od falangi da se bore u palestinskim kampovima. Da li je Ariel Šaron mogao imalo sumnjati šta ce se desiti ako se falange pošalju u palestinske izbjeglicke kampove, zapravo nezašticene kampove?
 |
Then-Defense Minister Ariel Sharon made constant observations in the conflict area, and scrutinized every stage of the war during his visit to the Phalange refugee camp. |
Keane je postavio ovo pitanje mnogim funkcionerima: Morrisu Draperu, tadašnjem predstavniku SAD za Bliski Istok, Ricardu Goldstonu, bivšem šefu tužilaštva u UN, predstavniku suda za ratne zlocine, profesoru Ricardu Falku sa Princenton Univerziteta, i drugima. Svi su se složili da je Ariel Šaron prvostepeno odgovoran za masakr i da je on ratni zlocinac. Na primjer, Goldston je otkrio svoje mišljenje ovim rijecima: «Ako osoba koja daje komande zna, ili mora znati cinjenice koje su svakom dostupne, da ce nevini civili biti ranjeni ili ubijeni, onda je ta osoba odgovorna. Zapravo u mojoj knjizi je ona više odgovorna od ljudi koji su izvršili tu naredbu». Prekid programa je ustupljen telefonskom razgovoru koji je podržavao ta mišljenja. Izraelski novinar Ron Ben Yišai je drugog dana na ovaj nacin izložio razgovor izmedu njega i Šarona:
Našao sam ga dok je spavao u kuci. Probudio se i tada sam mu rekao: «Slušaj, prica se o ubijanju i masakriranju u kampovima. Mnogo naših narednika za to zna i o tome mi je pricalo, ako oni znaju za to, onda ce i cio svijet znati. Ti to još uvijek možeš zaustaviti.” Ja zapravo nisam znao da je masakr zapoceo 24 casa ranije. Mislio sam da je on tek poceo i zato sam mu rekao: «Vidi, još uvijek imamo vremena da ga zaustavimo, ucini nešto.” On nije reagovao.
Ukratko receno, on je to godinama negirao. Ariel Šaron je znao za masakr i on ga je zajedno sa falangama planirao. Nije uložio nikakav napor da sprijeci ubijanja u kampovima koji su bili pod njegovom odgovornošcu.
Stvarnost koju je Panorama otkrila je godinama bila tema prepricavanja od strane onih koji su podrobno studirali taj slucaj i onih koji su preko njega prolazili. Medutim, razlog zbog pažnje prema tom programu je što je po prvi put tako znacajan kanal poput BBC prenosi izjave koje direktno optužuju Izrael i optužuje premijera Ariela Šarona.
Smrtne prijetnje onima koji izjavljuju da je Ariel Šaron ratni zlocinac
 |
Professor Richard Falk, Princeton University. |
 ZAMAN, 28.6.01 A Death Threat to Falk,who had declared the need for Sharon to be put on trial.  MILLI GAZETE, 28.6.01 A Threat From MOSSAD to the professor who told the BBCthat Sharon should be tried as a war criminal. |
Nakon ovog prijenosa bila je veoma interesantna reakcija. Profesor na Princeton Univerzitetu Ricard Falk koji je rekao da se Ariel Šaron mora optužiti za ratne zlocine. U daljem izlaganju takoder je izjavio:
Mislim da kod mene nema sumnje da se on može optužiti za bilo koju vrstu znanja koju je posjedovao ili koju je morao posjedovati.
Falk je od tada poceo primati prijetnje smrcu. Nakon toga, njegova kuca i familija su bile pod policijskom zaštitom. Izrael je još jednom pokušao da ušuti ljude i sprijeci kazivanje istine putem nasilja, pritiska i prijetnji. Medutim, Falk je u The Independent-u izjavio da je njegova savjest cista i da je rekao istinu.
Nakon programa, zapocela je debata da li je moguce da se sudi Arielu Šaronu ili nije. Nekoliko medunarodnih žirija je ucestvovalo u njoj. Medutim, te debate su bile primjer neiskrenosti. Genocid nad Palestincima koji je izbjegavan više od pola vijeka, sada je uzet u razmatranje nakon 20 godina od njegovog izbijanja. Oni koji su ga isprva odbacivali i oni koji nisu ucinili nikakvog napora da sprijece Izrael, ponašali su se kao da su masakri tek po prvi put otkriveni.
Zapravo, taj napad nije ogranicen na Šarona, vec se proteže na sami cionizam, odnosno na izraelsku zvanicnu ideologiju. Dovoljno je pogledati na osnove izraelske principe da bi se to shvatila i razumjela filozofija koja stoji iza krvoprolica u Sabri i Šatili.
Da li ce Arielu Šaronu biti sudeno kao «ratnom zlocincu»?
Kada se «Optuženi» emitirao na BBC programu, 28 Palestinaca koji su preživjeli masakr u Sabri i Šatili su tužili Ariela Šarona u Belgiji, tako da se njemu može suditi kao ratnom zlocincu u belgijskim sudovima. Belgija je jedna od nekoliko država ciji zakon dopušta sudenje bilo koga ko se ogriješio o ljudskim pravima u bilo kojoj državi.
Optužba baca jako svjetlo na Šaronovu i izraelsku krvavu historiju. Optužba, koja u svojstvu evidencije predstavlja izjave komisija i istraživanja eminentnih historicara i pisaca, sadrži važne informacije da je Šaron znao za masakr i da je pomagao izvršioce i da je cak zajedno sa njima sam ucestvovao u masakru:
Historicari i novinari su složni da je moguce da se tokom susreta Ariela Šarona i Bašira Gemayela u Bikfayi 12. septembra 1982. godine odlucilo opunomociti «libanonske snage» da se «ociste» palestinski kampovi. a
Namjera slanja snaga falangi u Zapadnom Bejrutu je vec ozvanicena od strane Šarona 9. jula 1982. godine. b U njegovoj biografiji zvanoj «Warrior» (ratnik) on potvrduje pregovaranje o operaciji tokom susreta u Bikfayi. c
Prema izjavama Ariela Šarona u Knessetu (izraelskom parlamentu) 22. septembra1982. ulazak falangi u izbjeglicke kampove u Bejrutu je odreden u srijedu 15. septembra 1982. u 15:30 casova. d
Takoder, prema generalu Šaronu, izraelski komandant je primio sljedece instrukcije: «Snagama Tsahal nije dozvoljen ulaz u izbjeglickim kampovima. «Cišcenje» kampova ce izvršiti falange libanonske armije.”e
U tom smislu, general Drori je telefonirao Ariela Šarona i izjavio: «Naši drugovi (falange) napreduju prema kampovima. Mi smo koordinirali njihov ulazak.” Šaron je odgovorio: «Cestitam! Drugovi, operacija je izvršena.” f
a- Benny Morris, The Righteous Victims, New York, A. Knopf, 1999, p. 540
b- Schiff & Ya'ari, Israel's Lebanon War, New York, Simon and Schuster, 1984, p. 251
c- A. Sharon, Warrior: An Autobiography, Simon and Schuster, Ney York, 1989, p. 498
d- Sharon à la Knesset, Annexe au rapport de la Commission Kahan, The Beirut Massacre, The Complete Kahan Commission Report, Princeton, Karz Cohl, 1983, p. 124. (Ci-après, Kahan Commission Report).
e- Kahan Report, p. 125: "mopping-up"
f- Amnon Kapeliouk, Sabra et Chatila: Enquête Sur un Massacre, Paris, Seuil, 1982, p. 37
b- Schiff & Ya'ari, Israel's Lebanon War, New York, Simon and Schuster, 1984, p. 251
c- A. Sharon, Warrior: An Autobiography, Simon and Schuster, Ney York, 1989, p. 498
d- Sharon à la Knesset, Annexe au rapport de la Commission Kahan, The Beirut Massacre, The Complete Kahan Commission Report, Princeton, Karz Cohl, 1983, p. 124. (Ci-après, Kahan Commission Report).
e- Kahan Report, p. 125: "mopping-up"
f- Amnon Kapeliouk, Sabra et Chatila: Enquête Sur un Massacre, Paris, Seuil, 1982, p. 37
Za cjelokupan tekst optužnice i detaljnih izjava žrtava vidi http://www.Mallat.com/complaint.htm
Izneseni detalji su samo jedan dio evidencije koja otkriva vezu izmedu Šarona i Gemayela. Šaronova autobiografija «Warrior» pruža mnogo više pojedinosti masakra kojeg su izvršili falange. U svakom slucaju, cinjenica da izraelski vojnici tri dana nisu ušli u kamp koji je bio pod njihovom kontrolom, da nisu znali šta se dešava unutra, dok su cijelo vrijeme pripremali logisticku podršku i buldožere kako bi otvorili groblja i demolirali kuce, znaci da je tvrdnja da su bili «dobronamjerni», lažna.
  | ||
| ||
 | ||
| ||
 | ||
CBS television also initiated a debate on whether or not Sharon would be tried as a "war criminal" after Milosevic. | ||
 |
Šta ce promijeniti sudenje Arielu Šaronu kao ratnom zlocincu?
Sudenje Arielu Šaronu za masakr u Sabri i Šatili ce biti važna inicijativa. Medutim, postojeca kampanja od strane nekih preživjelih nije dovoljna podrška od strane svijeta. Osim nekoliko organizacija za ljudska prava njih niko ne podržava. Najozbiljnija stvar je da takvi masakri još uvijek traju u Palestini.
U Palestini su hiljade ljudi natjerani da odsele iz svojih domova i ognjišta. Buldožerima se ruše njihove kuce. Nezašticeni otac je a sa sinom u rukama ubijen. Izraelske trupe izvršavaju nova ubistva i napade svakim danom. A covjek koji daje naredbe je Ariel Šaron. Cak i kada bi na njegovom mjestu došao neko drugi, masakri bi se nastavili, jer je izraelsko nasilje bazirano na tako duboko korjenitoj ideologiji koja ne bi izbrisala nasilje i u slucaju da se Arielu Šaronu sudi. Dok god Izrael odbija da prizna svoju cionisticku ideologiju, on ce nastaviti da donosi smrt i krv Bliskom Istoku.
Naravno, vracanje u agendu prošlih masakra je važan poduhvat. Ali zbog toga stavovi moraju biti iskreni i moraju se nastaviti dok se nasilje ne zaustavi. Zato, svi iskreni ljudi moraju nastaviti sa velikim medunarodnim legalnim sankcijama (na primjer embargo) i politiku izolacije kako bi zaustavili ubijanja koja izvršavaju cionisti u ime svoje ideologije.
What reason could you have for not fighting in the Way of God - for those men, women and children who are oppressed and say: "Our Lord, take us out of this city whose inhabitants are wrongdoers! Give us a protector from You! Give us a helper from You!"? (Qur'an, 4:75) |
ZAMAN-Turkish Daily, 5.08.01 IMAGE BUILDING IN THE PRESS The first green light for Israel, as it seeks to improve its image, came from the BBC's decision not to refer to the killings of Palestinians as murders. |
 |
YENI SAFAK-Turkish Daily, 5.08.01 ISRAELI CENSORSHIP AT THE BBC |
 |
MILLI GAZETE-Turkish Daily, 5.08.01 THE BBC BOWS TO ISRAEL In a message sent to its reporters in Britain and the Middle East by the BBC management, Israeli officials demanded that the deaths of Palestinians be referred to as the identification and elimination of targets instead of as killings. |
 |
 |
Western media outlets usually report on Middle Eastern events in a biased way. Those who do otherwise incur the wrath of the Israeli government, and generally have to retreat. England's famous broadcast center, BBC, is just one of the media outlets that has succumbed to Israeli pressure and been forced to toe the line. There are journalists like Robert Fisk all over the world, however, who have the courage to tell the truth and who bring the real events in Palestine to the world agenda at every opportunity. In his article "BBC staff told not to call Israeli killings 'assassinations'," Fisk criticizes Israel's influence on the media.v |
Da li su svjedoci protiv toga da Šaron bude eliminiran?
Dok je slucaj sudenja Šaronu u belgijskom sudu za ratne zlocine u Sabri i Šatili još na agendi, interesantne glasine su pocele pristizati iz raznih krajeva svijeta. Osobe koje su igrale licnu ulogu u masakru 1982. godine su u misterioznim okolnostima zaredom pocele gubiti svoje živote.
Premda, Belgijski sud nije odredio da li ce Šaron biti osuden ili ne, advokati preživjelih sakupljaju nove dokaze. Medutim, najvažnija evidencija su sjecanja onih koji su ucestvovali ili ucestvuju u tom divljaštvu. Iz nepoznatih razloga, pojedini ucesnici u masakrima su u skorašnjim mjesecima ubijeni kako bi se na taj nacin uklonili najvažniji svjedoci. Prvi od svih je Jean Ghanem, najbliskiji drug Elia Hobeika, lidera grupa falangi koje su izvršile napad u 1982. godini. On je izgubio život u misterioznoj saobracajnoj nesreci. Njegovo auto je uoci nove godine ocigledno išlo u pravcu drveta što je uzrokovalo komu, a nakon dvije nedjelje, smrt.
Elia Gobeika, poznat kao jedan od najkrvolocnijih i najsurovijih lidera u libanonskoj historiji, ubijen je bombom koja je podmetnuta pod njegovo auto. Razlog zašto su sve oci bile uperene na izraelske snage, odmah nakon ovog dogadaja, je taj što je on približno 24 casa prije smrti, izjavio da ce u Belgiji dati evidenciju protiv Šarona. Na konferenciji za štampu, Hobeika je cak rekao: «Ja imam dokaze šta se ustvari desilo u Sabri i Šatili, koji ce baciti novu svjetlost na izvještaj Kahan komisije. 1
Takvi dokazi ce ocito staviti Šarona u teškoj poziciji. Hobeika je treniran od strane izraelskih sigurnosnih snaga u izraelskim kampovima tokom 1980. godina i postao je lider falangi koji su izvršili masakr u Sabri i Šatili pod direkcijom Šarona. Zapravo, Kahan komisija je ispitivala okolnosti masakra i osudila Hobeiku i tadašnjeg ministra odbrane Ariela Šarona da su oni u prvom redu odgovorni za masakr. 2
Ukratko receno, civili koji su izgubili svoje živote u kampovima Sabra i Šatila su bili žrtve Hobeikinih falangi koji su djelovali pod izraelskom zaštitom. Jedna od najpoznatijih anegdota u vezi njega dolazi nam iz perioda kada je napad bio u toku. Tada ga je jedan oficir falangi pitao šta ce uraditi sa palestinskim civilnim zatvorenicima. Smijuci se, Hobeika je dao naredenje da se svi strijeljaju, govoreci: «Nemoj mi više postavljati tako glupa pitanja!» 3
Michael Nassar, jedan od posljednjih bivših pomocnika Hobeike, je oružje iz libanonskog gradanskog rata prodao hrvatskoj vojsci tokom sukoba na Balkanu. Sa novcem kojeg je zaradio pobjegao je u Brazil. Nassar je zajedno sa svojom suprugom upucan u autu. Mada, se govorkalo da ga je ubila brazilska mafija. Ustvari, ta ubistva su uzastopno slijedila jedno za drugim što nam otkriva veliku zagonetku šta se zapravo desilo.
|
IZBJEGLICKI KAMPOVI
 |
Israeli attacks left Palestinians no choice but to leave the places where they had been born and raised. |
Kao rezultat toga, više od 750.000 Palestinaca je napustilo svoja ognjišta ostavljajuci za sobom sve što su imali. Oko jedne trecine njih se naselilo na Zapadnoj Obali, druga trecina u Pojasu Gaze, a ostala trecina je otišla u izbjeglištvo u susjednim arapskim zemljama, u vecini slucajeva, Jordanu, Siriji i Libanonu. Tokom šestodnevnog rata u 1967. godini, Izrael je okupirao Zapadnu Obalu i Pojas Gaze i vecina Palestinaca je ostavila ta podrucja i otišla u susjedne arapske države. Broj Palestinaca koji su se rasuli po svijetu, danas se procjenjuje na 3.5 do 4 miliona. Od tog broja, jedan milion živi u izbjeglickim kampovima Zapade Obale i Pojasa Gaze i duž granica Libanona, Jordana i Sirije. Drugi žive van kampova, ali bez ikakvog državljanstva.
Vecina današnjih srednjovjecnih Palestinaca je rodeno u izbjeglickim kampovima. Palestinski muslimani u tim kampovima žive u jako teškim i primitivnim uvjetima. Za svaku jedinku postoji 60 kvadratnih metara bez ikakve infrastrukture. Najveci problem naseljenika je nezaposlenost.
|
Profesor na Haifa Univerzitetu, Benjamin Beit Hallahmi u svojoj knjizi Israeli Connection: Who Israel Arms and Why, opisuje stanje Palestinaca u kojem žive i stav Izraela prema njima:
U 1986. godini, populacija u Gazi se kratala do 525.000, a gustina naseljenosti oko 2.150 ljudi u jednom kvadratnom kilometru (u Izraelu je 186)… Vecina stanovnika Gaze, sazrijeva ponekad od devet godina i radi u Izraelu, sa nadnicom koja je 40% manja od prosjecne izraelske plate. Oni placaju taksu na prihod i taksu za socijalno osiguranje – bez ikakvih beneficija, jer su definirani kao ljudi bez državljanstva… Po Izraelskoj savjesti, Gaza je postala simbol bespomocnih i bijednih ljudi, ali tamo ne postoji simpatije prema stanovnicima Gaze zato što su neprijatelji.54
    |
Without a doubt, those who suffer most from the difficult conditions in the camps are women, the elderly, and school-age children. |
…prolazimo pored ruševina. Mnogo je ostataka gradanskog rata i izraelske invazije duž cijelog našeg puta. Ocekivala sam da cemo zastati kod neke kapije koja bi nagovijestila ulaz u kamp kada joj se približimo, ali ništa od toga nismo vidjeli. Nisam mogla da: razlikujem kamp i okolnu oblast (koja je bila najljepši dio grada). Tamo su bile gomile smeca i kamenja koje su ocrtavale strane puta… To je bilo jako upadljivo. Sada zbijene prodavaonice ocrtavaju strane puta, ali malo iza njih sjecanja ipak ostaju: rupe od metaka, zgrade obojene barutom…i groblje za koje (smo rekli) da stanovnicima nije dozvoljeno da sagrade na njemu nikakve spomen ploce, niti cak nadgrobne spomenike. 55
   |
The world is ignoring the plight of the Palestinians, who struggle with snow, rain and mud in winter, and scorching heat in summer. |
  |
Palestinians whose homes have been destroyed and identification cards seized survive in makeshift tents and wait hopefully for the day when they can return to their homes. |
Kako možemo sada pogledati Um Hazem u lice? Mustafa, sin Um Hazem, je bio ucesnik u šehidskoj armiji. Izraelski meci su pretvorili Mustafine grudi i ruke u ugalj. Pokazali su nam njegovo tijelo u bolnickoj sobi. Mogli smo vidjeti njegove kosti. Cetiri snajperska hica su razdvojila njegovo tijelo…
Tamnog septembra 1967. godine sam kao dijete bila u Ammanu. Skoro tokom cijele Intifade živjela sam u Palestini. Isprva me zvuci cahura me nisu plašili. Tada sam po prvi put shvatila zašto Palestinci koji provode svoje živote pod okupacijom, neprestano se bore sa Izraelcima i zašto kamenje mijenja ulogu oružja…56
Ovakvi uvjeti, kao i izraelsko nasilje, su i danas prisutni u kampovima. Autor Norman Finkelstein, koji je roden u jevrejskom, poljskom getu, u njegovoj knjizi Rise and Fall of Palestine, koja govori o godinama Intifade, opisuje primjere tog nasilja:
Najucestalija forma izraelskog nasilja u izbjeglickim kampovima je bila u vidu «pogroma.” Ulazeci u kamp nakon sumraka, vojnici ili naseljenici bi ih obasuli (Palestince) hicima i suzavcima, razbijali bi vrata, lomili prozore i solarne grijalice, upadali bi u kuce, zatim bi se batinajuci, brzo povlacili (obicno sa jednim ili dva taoca).”57
Jedina želja palestinskih izbjeglica jeste da se vrate u svoju zemlju i domovinu. Zapravo, njihov položaj je jedna od glavnih diskusija tokom svih mirovnih pregovora. Medutim, Izrael ima veoma strogu politiku po tom pitanju. To se jasno pokazalo preko gesla premijera Ariela Šarona: «Jerusalim se ne može podijeliti – izbjeglice se ne mogu vratiti.” Dok god on bude ostao na dužnosti, to ce ostati zvanicna politika Izraela.
| ||
Unhealthy living conditions, lack of medical supplies, and other difficulties brought by economic embargo affect Palestinian children the most. |
Nasilje koje se spremilo protiv Palestinaca je ucinjeno još od davnina. Izbjeglice žive u veoma teškim uvjetima i svakog momenta se susrecu sa prijetnjama novih bombardiranja. Ali se ne smije zaboraviti da istinski vjernici imaju uvijek Božju pomoc i podršku i na Zemlji ovdje i u Raju, kao što je opisano:
Kao što smo ranije naglasili, istinski musliman ne može odobravati takvu surovost. Dok nevini ljudi, jedan po jedan, umiru, nemoguce je da bilo koji musliman spava u spokoju, ide na dnevni posao i misli samo na licni komfor. Kur'an pruža rješenje, a oni koji ga mogu izvesti su muslimani. Sa sljedecim ajetima: «A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upucuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (Kur'an, 5:15-16), Bog otkriva, da oni kojima se cini nasilje, mogu se spasiti preko kur’anske upute. Rješenje je prigrliti Kur'an uz zahtijevanje da se prava muslimana u svijetu poštuju i boriti se protiv neprijatelja morala kojeg vjera zahtijeva.Puno poslanika je ubijeno i onda kada su imali podršku nekoliko hiljada ljudi! Oni se nisu obazirali na nedace koje su ih susretale na Božjem putu, niti na njihovu slabosti ili gubitke. Bog voli nepokolebljivost. Ono što su poslanici rekli bilo je: «Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i ucvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!» I Allah im je dao nagradu na ovom svijetu, a na onom svijetu dace im nagradu vecu nego su zaslužili, a Allah voli one koji dobra djela cine.” (Kur'an, 3:146-148)
Život pod opsadom
Izraelska vlada, takoder, prisiljava Palestince da žive pod blokadom. U tom smislu Palestinci obzirom na njihovu populaciju posjeduju veoma mali dio zemlje. Oni su pod strogom kontrolom i nadzorom. (zapravo, oni trenutno ne posjeduju nikakvu zemlju. Primorani su da žive samo u onim dijelovima Okupiranih Teritorija za koje Izrael izdaje dozvolu). Izrael nastavlja da nadzoriše nad preko 97% Zapadne Obale i 40% Pojasa Gaze, a ovi dijelovi spadaju pod autonomiju palestinskih vlasti. Medutim, moguce je da neko pomisli da Palestinci žive u ovim podrucjima zato što njihova vlada to hoce. Izrael je postavio jake restrikcije slobode kretanja svim Palestincima koji žive u Zapadnoj Obali i u vecini Pojasa Gaze. Od marta 1993 godine, putovanje Palestinaca koji žive u Izraelu i Istocnom Jerusalimu je postao slucaj Vladine dozvole. To ne samo da ogranicava palestinsku ekonomsku aktivnost, vec uzima, takoder, udio zabrane u osnovnim pravima edukacije, zdravstva i slobode vjeroispovijesti.
Izraelska politika blokade je trenutno dvojaka. Najuocljiviji aspekt je postavljanje kontrolnih punktova na raznim mjestima i razvrstavanje velikih trupa koncentriranih blizu oblasti u kojima živi palestinsko stanovništvo, a sve iz «sigurnosnih» razloga. Skoro su izraelske snage pocele cak postavljanje ograda sa bodljikavom žicom i gradnju betonskih zidova oko palestinskog podrucja kao i kopanje rovova preko glavnih puteva. Obzirom da su te snage jako agresivne kontrolni punktovi su cesto mjesto smrtnih završnica.
  Every moment of Palestinians' lives are under the control of Israeli soldiers. Security checks of houses, cars, and workplaces are just another form of torture. |
Postoji oko 90 vojnih barikada na putu na Zapadnoj Obali i 163 zemljanih barikada… Palestinci prelaze preko žitnih polja i kamenitih puteva kako bi došli do mjesta zaposlenja u Izraelu… Postoji izmedu 10.000-30.000 Palestinaca koji rade u Izraelu… najucestalije blokade su glibavi i pjeskoviti bedemi koji su visoki oko jedan metar i okruženi rovovima koji su duboki oko jednog metra… skoro svi njihovi putevi koji na Zapadnoj Obali vode u caršiju, selo ili kamp su ocijepljeni… To su cinjenice koje uvjeravaju Palestince da je opsada kolektivno kažnjavanje nedužnih i nenaoružanih civila, što Izrael nikako ne prihvata kao stvarnost. To zaista muci kao pakao… Neiskazani cilj takve opresije je iscrpljivanje Palestinaca sve do izazova borbe.59
Te barikade sprjecavaju Palestince od pristupa osnovnim potrepštinama kao što su lijekovi i voda. U mnogo kampova gdje nema infrastrukture i vodovoda ljudi uzimaju vodu iz kamiona, ali rovovi sprjecavaju kamione da im se približe. Mnogo ljudi u takvoj situaciji pokušava nabaviti vodu sakupljanjem kišnice.
Pored ovoga, pravo školovanja djece je u tim kampovima, takoder, ugroženo. Vecina ucitelja u izbjeglicke kampove dolazi iz drugih mjesta, ali blokade ih sprjecavaju da stupe u kontakt sa svojim ucenicima. Blokade, takoder, negativno utjecu na farmere, jer kamioni koji njihove žitarice transportuju u skladišta se cesto zaglave u rovove. Stoga oni nemaju drugog izbora, vec da svoje proizvode nose na ledima.
Izraelski novinar Gordon Levy je u Okupiranim Teritorijama proveo puno vremena i bio svjedok težine koju podnose Palestinci. U svom radu «Žena u crnom», on je opisao život u tim blokiranim kampovima i selima:
Zapadna Obala je pod opsadom. Gradovi i sela su blokirani i vecina glavnih puteva je otvorena samo za Jevreje… Vozaci gestikulacijom prenose informacije jedan drugom. Na radiju nema informacija o saobracaju. To su poruke o životu i smrti na mjestu na kojem se nalaze vojnici i naseljenici… Vojnici se primjecuju izdaleka kako posmatraju sa putne blokade i glavnog puta. Ponekada iznenadno upadaju u njihove džipove da bi stopirali zabranjeno saobracanje. Nekada oduzimaju licna dokumenta putnika… a ponekad tuku vozace… Oni, takoder, gone svakog ko pokuša da pješke prede poljanu.
Ponekada otvore paljbu, kao što su ucinili u slucaju putnice Fatme Abu Džiš iz susjednog sela, koja je ove sedmice u nedjelju ovdje ubijena, malo nakon što smo prešli punkt. 60
 
 Israeli soldiers and settlers compete with each other to harass, torture, and attack Palestinians. They barricade roads, dig trenches, and deny Palestinians even their most essential needs. |
    Any encounter between the Palestinians and Israeli soldiers means that gunshots will soon be heard. Most of the time, the Palestinians are the losers in these exchanges.   The practice of blockading certain streets with concrete blocks does not reduce conflict; rather, it increases it. Palestinians trying to go to school or work do so in the constant shadow of Israeli soldiers and automatic weapons. |
Naselja i blokirana palestinska podrucja
Umetnuti aspekt blokade je što se ostala palestinska zemlja istiskuje stalnom izgradnjom jevrejskih naselja. Izrael slijedi politiku sistematske gradnje podrucja za naseljavanje. Šta više, naselja, koja su sagradena na najvecim posjedima, ima jaku važnost za Izrael. Primjera radi, jevrejska naselja u Gazi i Zapadnoj Obali, inace podrucja koja su ostavljena palestinskim vlastima, se smatraju veoma važnim. Premda su ta podrucja ostavljena Palestini, Izrael nece nikada pristati da povuce doseljenike. Zapravo, palestinska policija nema ingerenciju da vrši nadzor i kontroliše ta podrucja. Takva situacija govori da se Izrael nece nikada povuci sa tih de facto Okupiranih Teritorija.Ta naselja su, takoder, važna zato što okružuju palestinske enklave. Da bi otišli iz jednog u drugo naselje, doseljenici mogu putovati preko tunela koje je izgradila izraelska vlada, a da pri tom ne zgaze na palestinsku zemlju. Ali, Palestinci koji žele otici iz kampova kod njihovih rodaka u drugom kampu, ili koji hoce samo da odu na svakodnevni posao, moraju preci preko nekoliko vojnih kontrolnih punktova. Cak i ako danas Palestina proglasi svoju nezavisnost, imat ce mnogo nedodirljivih i široko razdvojenih podrucja. Povrh toga, sva ta podrucja ce ostati pod kontrolom izraelskih snaga. Kako ce granice takvog naroda biti odredene? Kako ce se razvijati ekonomija? Kako ce se investirati u zdravstvo i obrazovanje? Jasno je da je cilj Izraela da uništi, preko asimilacije, one Palestince koje ne može uništiti fizicki. U tom smislu, Izrael planira formirati zajednice koje ce biti odvojene i nepristupacne jedna drugoj, a potom ce ih kulturološki i sociološki izolirati.
Svjesno razvijanje naselja na srednjim ili poraženim palestinskim podrucjima je zapravo osnovni razlog sukoba. Direktor za izdavanje magazina Le Monde Diplomaticue, Alain Gresh koji je postao poznat po njegovoj knjizi o Bliskom Istoku je u jednom clanku o izraelskim naseljima napisao sljedece:
Ta naselja su u sredini palestinske zemlje…Ta naselja svakog dana, malo po malo, uzurpiraju palestinsku zemlju. Hiljade izraelskih vojnika su postavljeni za njihovu «zaštitu». Nebrojeni kontrolni punktovi su postavljeni, a to Palestincima predstavlja nacin ponižavanja svakojake vrste. Putovi su napravljeni za doseljenike. Samo postojanje toga je dovoljno da ošteti pojam stalnog i nezavisnog naroda.61
Naselja na palestinskoj zemlji su obojena najkrvavijim sukobima nove Intifade sa porukom Palestinaca ciji je otpor jasan: Izrael je u poziciji da bira izmedu naselja i mira. Gradnja naselja je od strane Medunarodnog krivicnog zakona okarakterisana kao «ratni zlocin». Gospodin Yossi Sarid, parlamentarac ljevicarskog pokreta Meretz je dao sljedece priznanje:
Ta naselja su uzrok bjesnila i uvijek su izvor opasnosti za stanovnike i vojnike. Naselja se moraju rasturiti bez gubljenja imalo vremena.62
   Being taken into custody by Israeli soldiers means either an indefinite prison term or that the person has been "disappeared" for Palestinians. For this reason, being taken into custody is one of a Palestinian's biggest fears. |
Ali, Ma'aleh Adumim nije samo prica uspješnog urbanog razvoja kao što je opisan u sjajnim opštinskim brošurama i pomodnim Internet stranicama. Ma'aleh Adumim je izgraden na zemlji koja je uzeta od Palestinaca, tacnije od sela Abu Dis, Al Izariyah, Al Issawiyah, Al Tuor i Anate.63
Surovost na kontrolnim punktovima
Zaista se izraelska dvolicna politika pojavila još od samog pocetka mirovnog procesa. Kada je Oslovski sporazum 1933. godine stupio na snagu, Izrael je priznao autonomiju palestinskih predstavnika. Ti sporazumi su znacili da samouprava palestinske narodne države može stupiti u agendu iako njene granice nisu bile u potpunosti ciste. Dok je to izgledalo kao pozitivan razvoj, izraelska vlada je iskoristila takvo stanje u vršenju nasilja nad Palestincima. Nakon što su granice palestinske samouprave postavljene, Palestinci su izloženi još jednim oslabljujucim restrikcijama. Prelaženje preko granica je zahtijevalo dobivanje vize, što i danas sprjecava mogucnost putovanja. Pored toga što su Palestinci suoceni sa cestim provjerama identiteta, njih sada izvlace iz auta i pretresaju na barikadama koje su na putu podignute. Necemo ovdje spominjati maltretiranja i uvrede od strane Izraelaca. Drugim rijecima, oni su stavljeni pod potpunom izraelskom kontrolom. Jedan od rezultata takve prakse su ucestali naslovi vijesti kao na primjer: „Jedan stariji Palestinac je umro, jer ambulantnim kolima nije dopušteno da ga odveze“; „Bolesna žena je umrla, jer joj nije dozvoljen ulaz u bolnicu...”
Izaslanik palestinskog ministra trgovine Sulejman Abu Karš, u intervjuu opisuje kako blokade uništavaju živote Palestinaca:
Znate li kako sam stigao do ovdje? Prostor izmedu naše kuce i aerodroma je bio prepunjen izraelskim tenkovima. Da su me ubili, ko bi ih pozvao da odgovaraju? Izrael bi rekao da sam im bio sumnjiv i da su me za to ubili. Izraelski vojnici nisu dozvolili da nastavim do aerodroma. Sada idem kuci, a moj sin na mi je telefonu rekao da su putevi zatvoreni. Ja ne nam da li cu stici kuci ili ne.64
ALL THE LIVES ARE UNDER CONTROL |
      |
Palestinians cannot travel, commute to work, sell their goods, or even worship without the approval of Israeli soldiers. |
Izrael je pokazao svoju snagu u oduzimanju i rušenju kuca i farmi, zatvaranju, torturi i ubijanju nevinih civila, te kolektivnom mucenju preko policijskih casova i grubih zastrašivanja, bez ikakvih sankcija od medunarodne zajednice.
Izraelske obrambene snage (IDF) je najvece i najbolje snabdjeveno ministarstvo. Ono kontroliše sva izdavaštva (novine) koje su u opticaju u Palestini; sve pokrete ljudi i prijevozna sredstva; upotrebu zemlje ukljucujuci izgradnju novih zgrada i dotok neophodnosti za tu svrhu. Ono obuhvata zaštitu stotina novih naseljenika koji su raspršeni preko cijele Palestinske zemlje – zemlje koja je okupirana bez nadoknade! Neki od tih naseljenika žive samo u 30 ili 40 kuca, ali uz to imaju na stotine naoružanih vojnika…
Izraelski policijski cas koji je uveden septembra prošle godine je uzrok zatvaranja škola, nemogucnosti ubiranja plodova od strane seljaka, ubijanja turista te uskracivanja posla u Izraelu za 120.000 radnika. 65
Radikalni naseljenici vrše teror
Radikalni izraelski naseljenici su uvijek bili najvažniji igraci u politici teroriziranja i nasilja nad Palestincima.Jevrejska emigracija u Palestini, koja je pocela krajem Prvog svjetskog rata, rezultirala je protjerivanjem Palestinaca iz njihovih vlastitih podrucja na kojima su se oformila jevrejska naselja. Izraelska vlada je iskoristila ta naselja kako bi proširila okupaciju palestinske teritorije.
Takva politika se nastavlja sve do danas. Na primjer, još od Oslovskog sporazuma 1993. godine, broj naselja u Okupiranim teritorijima se povecao za 50 %. Nadalje, Izrael svake godine to razvija milionima dolara iz budžeta. Prema izjavama u novembru 2000. godine, izraelska Vlada je odlucila da uloži 500 miliona $ u proširenju naselja u Okupiranim teritorijima u 2001. 66
Naselja ustvari predstavljaju pravu prijetnju palestinskom narodu zbog nekoliko razloga. Pored predstavljanja smetnje povratka domovima, naseljenici takoder svojim agresivnim odnosom predstavljaju opasnost. Izraelska armija i naoružani naseljenici, zapravo, djeluju kao partneri u napadu na Palestince. U clanku «Otkrivanje Izraela: nacije kolonizatora», u americkom žurnalu The Palestine Chronicle, ekspert za Srednji Istok, Ramzi Baroud tu saradnju opisuje rijecima:
Greškom, mnogi prave razliku izmedu izraelske armije i izraelskih naseljenika, kao dvije razlicite strane iste kovanice. Vrlo cesto se zapaža da cak dobronamjerne grupe za ljudska prava naivno pozivaju izraelsku armiju da zaštiti palestinsku populaciju od naseljenickih napada, ne poštujuci cinjenicu da izraelski naseljenici i izraelska armija su dio izraelske ofanzivne strategije koje rade na jacanju jevrejske države u Okupiranim Teritorijama. 67
Dobar dio naseljenika živi u oko 200 naselja predvodeni Kach organizacijom, jednom od najradikalnijih teroristickih organizacija. (Osnivac Kach organizacije je rabin Meir Kahane, poznat po teroristickim aktivnostima 1994. godine u al-Khalil mesdžidu i pokušaju bombardiranja Mesdžidu-l-aksa.) Clanovi Kacha su poznati po predvodenju bombardiranja izbjeglickih kampova uz pomoc vojnika tokom kojih su ubijali nevine ljude i uništavali njihove kuce i mjesta bogoslužja. U svojem clanku Baroud opisuje te napade:
Poslušajte vijesti koje ocito ukazuju na zajednicku saradnju izmedu jedinica izraelske armije i naseljenika. «Izraelski vojnici ubili Palestinca koji je ucestvovao u protestu, jevrejski naseljenici otvorili vatru na seljane…», «Izraelska armija granatira izbjeglicki kamp, naseljenici blokirali glavni put koji vodi do kampa…», «Vojska proglasila palestinsku zemlju ratnom zonom, naseljenici jurnuli ka proširenju naselja…», «Vojnici ne daju palestinskim zemljoradnicima da se približe njihovim njivama, naseljenici ubili zemljoradnika dok je ubirao svoje masline…»68
Granatiranja koja su pocinjena od strane naseljenika i vojnika u vrijeme kada je Intifada Al-AKse pocela su, takoder, bila izvještavana putem turskih medija. Na primjer, Yeni Safak je 10. oktobra 2002. izjavio da,
naseljenici iz sjevernog izraelskog grada Nazareta su potpomognuti vojnicima iznenadno izvršili granatiranje na podrucjima naseljenim muslimanima. Javljeno je da su dva muslimana poginula, a da ih je na stotine ranjeno… Ocevici su izjavili da je hiljadu Izraelaca otišlo u arapska sela, kamenujuci kuce i napadajuci oružjem Arape. Takoder je javljeno da je izraelska policija bila podržana napadacima koji su palili signalne rakete na tom podrucju.
 |
A Palestinian man who had closed his shop in Jerusalem and fled during 1948 returned in 1967 to discover that an Israeli merchant had occupied his location. Many Palestinians face the same situation. |
Od kako je Al-AKsa Intifada zapocela, mi ne možemo ostaviti kuce nocu i ponekad ne možemo vani otici tokom dana. Cak i ako se neko od nas teško razboli, ne možemo otici na poziv ljekara, ili u bolnicu. Ako trebamo mlijeka iz prodavaonice, takoder je vrlo loše. I za to moramo cekati. 69
Upozoren od svojih komšija vikanjem «Naseljenici napadaju!» dok je sjedio sa svojom porodicom u kuci, Jabr opisuje grozno mucenje:
Vecina naseljenika živi nelegalno na palestinskoj zemlji, vjerujuci da im je to vjerska obaveza koja se ogleda u vracanju svete zemlje, zajedno sa njima, od Boga odabranim narodom. Drugi, pristalice rabina Meir Kahane, vjeruju da moraju vratiti zdanje hrama, popraviti jevrejski hram… Neve YaKoup je naseljenik iz «Božjeg odabranog naroda» koji nam je prvi komšija.
Vece napada je bila tamna i mracna, ali smo izvirili kroz prozor pokušavajuci da vidimo. Mogli smo cuti samo jaukanja i pucnjavu… Iz obližnje džamije, culi smo glas na megafonu… Taj palestinski govornik nam je na arapskom rekao da pokupimo kamenje i flaše za odbranu i da ostanemo u našim kucama sa ugašenim svjetlima. Napolju u našem dvorištu, culi smo šuškanje djece dok su sakupljali kamenje…djeca su takoreci ocistila dvorište… Naseljenici toga dana nisu uopšte stizali. Oni su kao lisice u štalu. Nocu se u nju ušuljaju. Dolaze pod punom opremom i cesto sa izraelskim vojnicima… Dok je rijetkost za njih da ubiju nekog od nas, oni cesto imaju obicaj da uništavaju bogatstvo i teroriziraju našu djecu… Kako je pucnjava i vika sve bliže dolazila našoj kuci, ulicna svijetla su se ugasila. U tami sjedili smo na sprat oko pet sati… Napokon, culi smo jednog komšiju kršcanina kako zapomaže: «Upomoc!» «Naseljenici su sa svojim oružjem u džamiji.» Zatim je poceo da uzvikuje naš islamski poklik: «Allahu Ekber!» - Allah je najveci!70
    |
Israeli soldiers have no monopoly on tormenting Palestinians. Jewish settlers attack Palestinians, raid their homes, and commit various types of harassment. When it comes to Palestinians, every settler behaves as if he or she were an Israeli soldier. |
YENI MESAJ-Turkish Daily, 7.6.01 JEWS ATTACK A PALESTINIAN VILLAGE |
 |
YENI MESAJ-Turkish Daily, 15.7.01 SHARON REFUSES TO GIVE UP ON JEWISH SETTLEMENTS |
 |
YENI MESAJ-Turkish Daily, 21.7.01 |
 |
W. REPORT, OCT.-NOV.97 |
  |
Jewish settlers on Palestinian lands, homes, and farmland frequently attack Palestinian villages and murder innocent people. These are not soldiers, but radical Jewish civilians armed by the Israeli government. The above news report by the Turkish Daily Yeni Mesaj says:"Emboldened by the Israeli army, Jewish settlers have attacked Palestinians. Among the three Palestinians killed when the Jews opened fire was a three-month-old baby." |
NOTHING HAS CHANGED | ||||
| ||||
Absolutely nothing has changed for the Palestinians since 1948. Neither peace negotiations nor ceasefires could prevent brutal attacks by Israeli soldiers. |
Books ( 24 works in total )
Movies ( 9 works in total )
Web Sites ( 1 works in total )
Articles ( 1 works in total )
Magazines ( 2 works in total )
