CIONISTICKI TEROR

U prijethodnom poglavlju smo prostudirali cionisticki pogled koji stremi jevrejskom povratku u Palestini, a koji je ujedno i «sveti cilj». Rat kojim bi se taj cilj ostvario bio bi «sveti rat». Ta ideja igra veoma važnu ulogu u izraelskom obrazovanju. Zapravo, poznati izraelski lideri ponekada iskazuju svoje gledište kako djeca moraju proci kroz «cionisticku» edukaciju. Na primjer, izraelski ministar obrazovanja Limor Liynat je u najžešcim danima Al-AKsa Intifade izjavio da ce «djeca u državi ubuduce neophodno primiti jevrejsko-cionisticku edukaciju», i da su «škole dio unutrašnje sigurnosti izraelske države.” 27Stari Zavjet ima zasebno ulogu u tom obrazovnom sistemu, a cionisti su odredili posebne stihove u njemu na koje se mora fokusirati. Ta knjiga sa ponosom poziva na brutalnost protiv domacih Palestinaca koja je zadata od strane Djece Izraela, vodenih Jošuom.
U svojem klasiku The Case of Israel, studiji o politickom cionizmu, Roger Garaudy pojašnjava ovu vrstu stanovišta:
Knjiga o Jošui se vrlo cesto danas kazuje putem rabinatske armije u Izraelu u cilju propovijedanja svetog rata. Takoder, ona je ucinila puno toga u školskom obrazovanju, zadržavajuci se na cišcenju grijeha pokorenih naroda stavljajuci tom prilikom svakog od njih na «oštrici maca» - «oboje, covjeka i ženu, mlado i staro.” (Jošua, vi, 21) – kao što to možemo procitati u Jeremijinom kazivanju i u drugim mjestima.28
Ponašanje koje pokazuju izraelski vojnici je odgojeno sa gore izrecenim idejama i ono je u skladu sa izrecenim stanovištem. Danas su u okupiranoj Palestini užasne scene dio svakodnevnog života: Bebe od samo 18 mjeseci umiru u svojim kolijevkama dok njihove kuce napadaju helikopteri. Mlade djevojke koje rade u maslinicima bivaju bez razloga upucavane i ubijane, djeca koja se svojim kucama vracaju iz škole bivaju ranjavana i doživotno onesposobljivana. Cionisticki edukativni sistem predstavlja korijen tih nehumanosti i njima slicnih epizoda. Istraživanja pokazuju da su takva edukacija i ispiranje mozga, veoma efektivni. Test kojeg je vodio G. Tamarin, psiholog na Tel Aviv Univerzitetu opisuje Jericho masakr iz Jošuine Knjige u Starom Zavjetu. On je distribuiran studentima na cetvrtom i devetom stepenu. Oni su u tom testu upitani: «Pomislite da je izraelska armija u borbi okupirala arapsko selo. Da li mislite da je podesno djelovati protiv stanovnika, kako je Jošua postupio sa narodom Jericho, ili nije?» Broj onih koji su pozitivno odgovorili je varirao izmedu 66 i 95%, a sve u zavisnosti od škole i mjesta gdje su djeca živjela. 29

According to Israeli authorities, children must be indoctrinated with Zionist ideology from a very young age. As a result, children are raised to believe that they belong to a superior race. The Israeli soldiers' brutal treatment of Palestinians is a direct result of this indoctrination.

Garaudy naglašava da su Jošuina Knjiga i Stari Zavjet u osnovi izvor cionistickog terora.
Koncepcija «obecanja», zajedno sa smislom njegovog ostvarenja (kako to lideri politickog cionizma izvode iz Knjige u kojoj Jošua prepricava svoje junacke podvige uništenja prijašnjih stanovnika koje je on protjerao uz Božju pomoc, poštujuci Božje naredbe), dodajuci tome «izabrani narod» i «Veliki Izrael» od Nila do Eufrata, cini ideologijsku osnovu politickog cionizma. 30
Bilješke izraelskog vojnika koje su se pojavile u izraelskim novinama Davar su važan primjer tome. Doticni vojnik je zapravo, u 1948. godini ucestvovao u operaciji zauzimanja palestinskog sela Ed-Dawayma i opisuje brutalne scene kojima je sam bio svjedok:
Oni su ubili izmedu devedeset i stotinu ljudi, žena i djece. Djecu su ubijali (vojnici) tako što su im štapovima lomili glave. U svakoj kuci je bio korpus. Ljudi i žene iz sela su utjeravani u kuce i tamo su ostavljani bez hrane i vode. Nakon toga bi dolazili saboteri da aktiviraju dinamit u njihovim kucama.
Jedan komandant je naredio vojniku da dovede dvije žene u zgradi koja je trebala da eksplodira… Drugi vojnik se dicio što je silovao Arapkinju, prije nego što ju je ubio. Drugoj ženi koja je imala bebu su naredili da cisti, nakon nekoliko dana su ubili nju i njenu bebu. Školovani i pristojni komandanti koji su smatrani «dobrim momcima» postali su glavni ubice, i to ne u jeku borbe, vec u metodi istjerivanja i uništenja. Što bude manje Arapa, to ce biti bolje. 31

Israeli sharp-shooters fire on unarmed Palestinian civilians, women and children included.

Ovo je samo jedna od mnogo brutalnih epizoda koje su otkrivene posljednjih 50 godina.
Prije nego što je izraelska vlada formirana, Hagana, Irgun i Stern brigade su bile odgovorne za protjerivanje Palestinaca sa njihovih ognjišta. Ove teroristicke organizacije su prije 1948. godine vodile teroristicku kampanju protiv arapskih civila. Nakon 1948. godine tu ulogu je preuzela izraelska armija. Menachem Begin, Irgunski lider i buduci premijer pojašnjava njihovu strategiju: «Arapi se žilavo bore u odbrani svojih kuca, žena i djece.” 32 Drugim rijecima, cionisticki rat ce biti uperen protiv nevinih ljudi.
Istina je, da se Palestinci od toga datuma bore za zaštitu svojih domova, žena i djece od izraelske zvanicne politike koja teroriše cio palestinski narod. Novinarski izvještac i ekspert za Bliski Istok, Flora Lewis u International Herald Tribune, pojašnjava izraelski stil brutalnosti:
Izraelski zvanicnici su sada javno priznali politiku «ciljanih napada» na Palestince za koje su vjerovali da su umiješani u terorizam. To su planirana ubistva koja se od strane Neghija, izraelskog renomiranog novinara, s pravom nazivaju «kriminalne radnje…pogubljenja.” Ministar odbrane Ephraim Sneh je na radio programu rekao da je njihova politika veoma jasna. «Ako je bilo ko pocinio ili planirao pociniti teroristicke napade, on je morao biti upucan… to je djelotvorno, precizno i pravedno.” 33
Mora se naglasiti da, kako prenosi Sneh, izraelska borba nije ogranicena na teroristicke elemente, nego na cijeli narod.

EXECUTION ON THE STREET...

For Israeli soldiers, all Palestinians are targets. They do not care whether the person in their sights is a child, a woman, or an elderly man or woman.

Palestinians sometimes encounter Israeli bullets at checkpoints, in the markets, or while just standing on the corner or sleeping in bed.

AND SLAUGHTER TURKIYE-Turkish Daily, 7.8.01 BLATANT EXECUTION GOZCU, Turkish Daily, 19.5.01 ISRAEL BOMBS THE CITY OF GAZA

MILLI GAZETE-Turkish Daily, 18.5.01 PALESTINE IS BURNING Attacking with helicopters, tanks and bulldozers, Israel has set light to Palestinian lands.

TURKIYE-Turkish Daily, 13.10.01 Israel Rains Down Missiles PALESTINE AWASH WITH BLOOD

MİLLİ GAZETE, 13.5.01

YENİ ŞAFAK, 28.11.01

CUMHURİYET, 22.5.01

ZAMAN, 20.5.01

W.REPORT, 4-5.1993 CRESCENT INT.16.8.01

Hardly a day goes by when innocent blood is not spilled in Palestine. Israeli soldiers are systematically destroying the Palestinian people. Villages are bombed, homes are demolished, and fields are burned. While this cruelty appears in the world press from time to time, it has, sadly, not been enough to move world leaders to action. An article in Crescent International clearly presents this situation when it states: "Palestinian deaths mount as Israelis given freedom to commit atrocities." The Washington Report on Middle East Affairs, in its article "In Gaza, Israeli Rockets Replace Human Rights," signals that the violence in Palestine will only get worse. Other items in the Turkish press also reflect the gravity of the situation.

Detalji koji su ovdje prikupljeni su samo mali dio nasilja koje je pripremila izraelska vlada. Ali to je praksa koju palestinski muslimani svi dobro znaju, jer postoji veoma jaka slicnost izmedu kur'anskog opisivanja faraona i onog što cionisticko-izraelski predstavnici cine nevinim Palestincima. U svoje vrijeme, faraon je ciljao slabe i bespomocne Jevreje koje je nemilosrdno ubijao. Takoder, predstavnici faraonovog plemena su bili jako poneseni za svojom domovinom, te je zbog toga faraon Musau, a.s., rekao: «on hoce da da vas izvede iz zemlje vaše.” (Kur'an, 7:110) Izraelski novinar Uri Avnery je zabilježio tu slicnost. U naslovu «Ubistvo Arafata», ovaj novinar nas podsjeca da se period jevrejskog ropstva u Egiptu nikad ne smije zaboraviti, jer je to jedan od fundamentalnih judaistickih nacela. Po njegovom mišljenju, ono što Izrael danas cini Palestini je samo varijacija nasilja kojeg su nihovi preci Jevreji, susreli od faraona:
U novom mitu, rodenom prije nas, Šaron je faraon, a mi smo stari Egipcani. U prici o Egzodusu, Bog u Bibliji veli: «Ja sam vezao faraonovo srce i srca njegovih sluga.” nakon svake nesrece koja ga je zadesila, faraon je prekršio svoje obecanje da oslobodi Izraelicane… On (Bog) je želio da Izraelicani budu okruženi nesrecama, prije nego što su poceli svoj dugi marš. To se upravo danas dešava Palestincima. 34
Sljedeci ajeti opisuju kako je faraon ubijao nezašticeni narod:

I kad Musa rece narodu svome: «Sjetite se Allahove blagodati kad vas je izbavio od faraonovih ljudi koji su vas najgorim mukama mucili, koji su vam mušku djecu klali, a žensku u životu ostavljali, - to vam je bilo veliko iskušenje od gospodara vašega - , i kad je Gospodar vaš objavio: «Ako budete zahvalni, Ja cu vam, zacijelo, još više dati: budete li nezahvalni, kazna Moja doista ce stroga biti.” (Kur'an, 14:6-7)

Božjom pomocu, Djeca Izraela su konacno izbjegli faraonovu nemilosrdnost i nasilje. U našem vremenu, radikali Izraela su, podržavajuci nasilje, u faraonovoj poziciji. Palestinci moraju slijediti savjet kojeg je Bog dao Djeci Izraela u njihovo vrijeme: budi strpljiv, vjeruj u Boga i drži se Njegovog Puta.

IZRAELSKI VOJNIK OPISUJE DIVLJAŠTVO Moj prvi napad na Libanon je bio 1986. godine. Bio sam devetnaestogodišnji izraelski regrutovani vojnik. Vod moje para-formacije je poslat u selo cijeg se imena ne mogu sjetit. Razbili smo vrata jedne kuce i gurnuli familiju ustranu, a srednje-vjecnog covjeka izbacili napolje. Nakon što smo mu vezali oci i sputili ruke na leda, odveli smo ga u usamljeni sokak i natjerali ga da klekne na koljena, a potom mu naslonili pištolj na glavu zaprijetivši da cemo ga pucati ako progovori. Jedan mirovnjak iz UN.-a, se tada pojavio i prekinuo incident. Ali puno toga se kasnije dogodilo. Sljedeceg dana smo priredili smiješno pogubljenje desetogodišnjeg djecaka iz Libanona. Utjerali smo njegovu porodicu u kuhinju, a njega odvukli u obližnji vocnjak. Moj porucnik je pritiskao lice djeteta u blato dok sam mu ja svojom cizmom pritiskao glavu. U meduvremenu je narednik zaprijetio da ce ga pucati u glavu, ali djecak nije ništa odgovarao. Bio je miran (mrtav)… Ja sam bio novi vojnik koji je prebacen iz druge jedinice, dok su moje kolege bili više zauzeti vježbanjem... Starci, žene i mladi seljaci su zadržani u njihovim kucama i bilo im je naredeno da dvadeset cetiri sahata poštuju policijski cas. Njihovi muškarci su bili sakupljeni na glavnom trgu. Vodeni su na ispitivanje vezanih ociju. Izazivanje brutalnosti nije bilo ograniceno samo na novopridošle regrute. Omri, dijete istraživackog nadzornika je volio paliti eksplozive medu seljacima. Tokom prvih mjeseci invazije, Izrael je ubio 12.000 – 15.000 žrtava, a izgubio 360. Medutim, izraelske žrtve su bili borci, dok je vecina njihovih (palestinskih) žrtava pripadala civilima. Pisac ovog teksta je James Ron, profesor sociologije na Johns Hopkins Univerzitetu. On je podrucni istražitelj organizacijama za ljudska prava. (Boston Globe, 25. Maj 2000.)

Izraelski masakri

Neki od masakra koji su pocinjeni od strane izraelske armije i teroristickih organizacija (Haganah, Irgun i Stern), izmedu 1948. i 1982. godine, bit ce opisani na sljedecim stranicama. Nijedan od tih masakra nije bio usmjeren protiv naoružanih grupa. Historija Izraela je prepuna nasilnih akcija i masakra protiv civila. Samo nekoliko primjera ce tome biti dovoljno: spaljivanje Hotela King David u 1946. godini; Deir Yassin masakr u 1948. godini, u kojem su nevini civili muceni i ubijani; nehumani masakr kod sela Kibje u 1958. godini; masakri u izbjeglickim kampovima Sabri i Šatili vodeni proizraelsko-kršcanskim vojnim snagama iz Libanona, pod pokroviteljstvom Ariela Šarona koji je rezultirao sa skoro 3.000 mrtvih; napad na Mesdžidu-l-Aksa u 1990. godini koji je uzrokovao 11 mrtvih i skoro 800 ranjenih; masakr u Ibrahimovoj džamiji tokom jutarnje molitve u 1994. godini; masakr u izbjeglickom kampu Kana u 1996. godini, i zauzimanje tunela sa 4.000 vojnika u 1999. godini. To su samo neki primjeri spomenutog nasilja.
Oni koji su stradali u tim napadima bili su nevini ljudi koji nisu imali nikakve mogucnosti da se zaštite. Masakri koji ce biti navedeni na sljedecim stranicama su samo neki primjeri nasilja i terora koji se nastavlja od 1947. pa sve do danas. Ako su cifre važne da bi se pokazao opseg cionistickog nasilja, one s druge strane ne mogu cak poceti opisivanje uzrokovane štete, narocito ako se uzme u obzir da nasilje još traje. Zapravo svakog dana pocevši od 1947. godine, pa sve do danas, nižu se vijesti i izvještaji o napadima, ubijanju, torturi i nasilju sa teritorija koje su okupirane od strane Izraela. Na primjer, kada se izracuna broj svi koji su umrli od oktobra 2000. vidjet cemo da ce taj broj dostici cifru od skoro 2.000 ubijenih. (Ova cifra ne ukljucuje one koji su ubijeni u operacijama obrambene zaštite.) Drugim rijecima, Izrael na sistematski nacin nastavlja svoja dnevna ubijanja.

Neki primjeri terora izraelske poluvjekovne vladavine

Masakr King David 1946. godine: 92 mrtvih

Ovaj napad je izvršen od strane teroristicke organizacije Irgun sa znanjem Davida Ben Guriona, tadašnjeg najveceg cionistickog službenika. Ukupno 92 ljudi ukljucujuci Britonce, Palestince i Jevreje, je ubijeno, a 45 ih je ozbiljno ranjeno.

Ninety-two people, including some Britons, were killed in an attack arranged by Zionist terrorists on the King David Hotel in 1946.

Masakr Baldat Al-Shaikh 1947. godine: 60 mrtvih

Spavajuci u svojim krevetima, šezdeset Palestinaca, medu kojima su žene, djeca i starci, je izgubilo živote, kao rezultat ovog napada koji je izvršen od strane 150-200 cionistickih terorista. Napad je poceo u 2:00 poslije ponoci, a trajao je cetiri sahata.

Masakr Yehida 1947. godine: 13 mrtvih

U Yehidi, jednom od prvih cionistickih naselja, cionisticki napadaci, obuceni kao britanski vojnici, su otvorili vatru na muslimane.

Masakr Khisas 1947. godine: 10 mrtvih

Dvoje auta punih clanova grupe Haganah je ušla u selo Khisas na Libanonskoj granici i otvorila vatru na svakog ko je prešao njihove putove.

Masakr Kazaza 1947. godine: petoro mrtve djece

Petoro djece je izgubilo svoje živote u oružanoj epizodi u kojoj su cionisticki teroristi nasumice napadali kuce.

Masakr u Semiramis Hotelu 1948. godine: 19 mrtvih

U operaciji koja je namjeravala uciniti Palestince u nezgodnoj situaciji tjerajuci ih iz Jerusalima, grupa cionistickih terorista vodena prvim izraelskim predsjednikom Davidom Ben Gurionom, je aktivirala eksploziv u Semiramis Hotelu. Devetnaest ljudi je ubijeno.

Masakr Naser al- Din 1948. godine

Grupa cionistickih terorista, prerušenih u arapske vojnike, su otvorili vatru na gradane koji su izašli iz svojih domova da bi ih docekali. Samo 40 ljudi je izbjeglo pokolj, a selo je izbrisano sa mape.

Masakr Tantura 1948. godine: 200 mrtvih

Tantura, sada dom za oko 1.500 jevrejskih doseljenika, je bila poprište velikog masakra nad muslimanima u 1948. godini. Izraelski historicar Teddy Katy ovako opisuje napad: «Po broju, ovo je definitivno jedan od najvecih masakra.”

Masakr u Dahmaš džamiji 1948. godine: 100 mrtvih

Osamdeset deveti izraelski Komandni Bataljon voden buducim ministrom odbrane Moše Dayanom, je porucio seljacima da ce biti sigurni jedino ako se okupe u džamiji. Medutim, 100 muslimana koji su tamo tragali za zaklonom su bili masakrirani. Napaceni stanovnici Lydde i Ramle su napustili svoja ognjišta. Približno 60.000 Palestinaca je emigriralo i više od 350 na putu je umrlo uzrokom slabih medicinskih uvjeta.

Masakr Dawayma 1948. godine: 100 mrtvih

Ovaj napad je jedan od najvecih izraelskih masakra. Vecina ubijenih je bila okupljena u džamiji za vrijeme džume namaza. Tokom napada Palestinke su silovane, a kuce prepune ljudi su dinamitom razrušene.

Masakr Houla, 1948. godine: 85 mrtvih

Izraelski vojnici su natjerali 85 ljudi u kucu koju su onda zapalili. Nakon toga je vecina napacenih stanovnika izbjegla u Bejrut. Od 12.000 domacih stanovnika Houle, samo je 1.200 ostalo u njoj.

Masakr Salha, 1948. godine: 105 mrtvih

Nakon što su seljani natjerani da udu u džamiju, spaljeni su sve do posljednjeg.

THE PALESTINIAN PEOPLE ARE BEING EXTERMINATED

The cruelty endured by the Palestinians has continued for more than 50 years. In Palestine today, it is almost impossible to find a family that has not lost sons to Israeli bullets. Still other people have been crippled or disfigured, as seen in these photographs.

Masakr Deir Yassin, 1948. godine: 254 mrtvih

Cinjenica je da se svjetska agenda kontrolira preko zapadnih medija, koji su vecinom pro-izraelski, nekada sprjecava dogadaje da izidu na vidjelo unutar Izraela. Ali neki incidenti nasilja i grubosti su dokumentirani u detalje od strane medunarodnih organizacija.
U noci 9. aprila 1948. godine, stanovnici Deir Yassina su probudeni zvucnom naredbom da se «evakuiraju iz sela». Ali prije nego da shvate šta se dešava, bili su poklani. Kasniji istražitelji Crvenog Krsta i UN-a su pokazali da su kuce prvo bile zapaljene, a onda su ljudi koji su pokušali izbjeci požar, bili poubijani. Tokom napada, živim trudnicama su stomaci parani bajonetima. Organi žrtava su vadeni, a djeca su cak tucena i silovana. Tokom masakra u Deir Yassinu 52 djece je na ocima svojih majki izmrcvareno, a zatim pogubljeno i ostalo presjecenih glava. Više od 60 žena je ubijeno i njihova tijela su unakažena. 35 Jedna žena koja je uspjela pobjeci pripovijeda sljedece zvjerstvo kojem je bila svjedok:
Vidjela sam kako vojnik hvata moju sestru Salihu al-Halabi, koja je bila u devetom mjesecu trudnoce. On je postavio mašinku na njen vrat, a potom je ispraznio municiju u njeno tijelo. Zatim je otišao kod mesara i zgrabio nož, otvorio njen stomak da bi izvadio masakrirano dijete svojim silnickim nacistickim nožem. 36
Ne zadovoljavajuci se samo masakrom, teroristi su nakon toga prošetali sve žene i djevojke koje su ostale žive. Skinuli su njihovu odjecu i stavili ih u otvorena auta i odvozili ih gole ulicama u jevrejskom dijelu Jerusalima. Tadašnji predstavnik Crvenog Krsta u Palestini Jackues Reynier, je tokom njegove posjete Deir Yassinu, dan nakon napada vidio izmrcvarena tijela, ali je mogao samo kazati: «Stanje je bilo strašno.”37
Tokom napada je 280 muslimana, medu kojima je bilo žena i djece, paradiralo ulicama, a onda je u egzekucijskom stilu ubijeno. Vecina djevojaka je prije pogubljenja silovano, a genitalije momaka su bile isjecene. 38

Those who arrived at the site of the Deir Yassin massacre the following day discovered gruesome scenes: decapitated bodies, mutilated children, and women whose bellies had been slit open.

Mora se istaci i to da teroristi koji su izvršili ova zvjerstva nisu pripadnici radikalnih organizacija koji su djelovali van zakona ili kontrole vlade; bolje receno, oni su kontrolirani direktno od izraelske vlade. Masakr u Deir Yassinu su izvršili huligani Irgun i Stern klape pod direktnim vodstvom Menachem Begina, buduceg premijera Izraela.
Pocevši opisivanje ove nehumane operacije, a to je samo jedan primjer zvanicne politike izraelskog zvjerstva, on je rekao sljedece: «Masakr ne samo da nije opravdan, vec nece biti države Izraela bez «slobode» 39 u Deir Yassinu.” Cionisti koriste takve napade da bi terorisali Palestince i protjerali ih sa njihovih ognjišta, kako bi novopridošli Jevreji imali mjesta gdje da se nasele. Poznati cionisticki lider Israel Eldad je ovu cinjenicu itekako otkrio kada je rekao: «To nije bilo za Deir Yassin – pola miliona Arapa bi živjelo u državi Izrael [u 1948]. Država Izrael ne bi mogla opstati».40
Cionisti smatraju da je ova vrsta etnickog cišcenja od vitalnog znacaja za uspostavu države Izrael. Zaista, operacije koje se nastavljaju nakon napada na Deir Yassin, su uzrok da mnogi Palestinci radije napuste svoju zemlju i odsele, nego da dožive istu sudbinu stanovnika Deir Yassina.

Masakr u Kibyi 1953. godine: 96 mrtvih

Drugi cionisticki napad koji je pocinjen u Kibyi je pripremljen da «ohrabri» Palestince da napuste Kibyu, selo na jordanskoj granici koje ima 2.000 stanovnika. Kasnije su istraživaci vodeni sa nekoliko spretnih posmatraca vrlo jasno otkrili prirodu tog zvjerstva. Masakr u Kibyi koji se dogodio 13. oktobra 1953. godine je sa sobom nosio demoliranje 40 kuca i ubijanje 96 civila od kojih su vecina bili žene i djeca. „101.” brigada je vodena Arielom Šaronom, drugim buducim premijerom Izraela. Ona je sadržavala približno 600 vojnika koji su prvo okupirali selo i prekinuli njegov kontakt sa ostalim arapskim selima. Ušavši u selo u 4:00 poslije ponoci, cionisticki teroristi su poceli sistematski demolirati kuce i ubijati stanovnike. Šaron, koji je licno vodio napad, je nakon masakra neuznemireno izdao ovo saopštenje: «Naredbe su bile ocito jasne: Kibya je morala biti primjer svakom». 41
Tadašnji jordanski ambasador u Ujedinjenim Nacijama dr. Youssef Haikal je u svojem izlaganju Bezbjednosnom Vijecu ovako pojasnio masakr:
Izraelci su upali u selo i sistematski pobili sve stanare u kucama, upotrebljavajuci automatsko oružje, granate i zapaljive bombe; aktivirajuci dinamit u kucama poviše glava žrtava… Cetrdeset kuca, seoska škola i skladište je uništeno. Dvadeset i dvoje goveda je ubijeno, a šest prodavaonica opljackano. 42
Poznati katolicki žurnal The Sign koji izlazi u SAD takoder je objavio zvjerstva koja su pocinjena tokom tog napada. Urednik lista Ralph Gorman svoje mišljenje ovako iskazuje: «Teror je bio politicko oružje nacista. Ali, nacisti nikad nisu upotrebljavali teror u vecem hladnokrvnom i obijesnom nacinu kao što su to ucinili Izraelci prilikom masakra u Kibyi.”43

Oni koji su kasnije došli na mjestu masakra bili su svjedoci stravicnih prizora. Žrtvama je u vecini slucajeva otpozadi glava bila probijena mecima, ili im je bila potpuno otkinuta. Medu ljudima koji su dali svoje živote ispod ruševina svojih kuca, je takoder mnogo nevinih žena i djece koji su mucki ubijeni.

Masakr Kafr Kasem 1956. godine: 49 mrtvih

Napad na Kafr Kasem tokom kojeg je nemilosrdno ubijeno 49 nevinih ljudi bez obzira da li su to bili žene, djeca, stari ili mladi, se dogodio 29. oktobra 1956. godine. Tog istog dana Izrael je, takoder, napao Egipat. Izraelski granicari su pošli u bezbjedonosno patroliranje oko 4:00 poslije ponoci, tvrdeci da osiguravaju granice. Lokalnim službenicima u pogranicnim gradovima su rekli da policijski cas toga dana treba poceti u 5:00 ujutro, umjesto uobicajenog termina u 6:00 casova. Jedan od takvih gradova je bio Kafr Kasem koji se nalazio blizu jevrejskog naselja Betah Tekfa. Mještani su o novom policijskom casu obaviješteni tek u 4:45 casova. Mjesni cinovnik je rekao izraelskim vojnicima da vecina mještana radi van grada i da ne mogu saznati za tu promjenu, buduci da se tada oni tek vracaju sa posla. U istom vremenu, izraelski vojnici su poceli podizati barikade na ulazu u grad. Malo zatim, oni koji su radili van grada su se vracali svojim kucama. Prva grupa je uskoro stigla do granice sa gradom. Ono što slijedi je komentar Abdullaha Samira Bedira, ocevica onoga što se nakon toga desilo:

In the Kafr Qasem attack, Israeli soldiers once again murdered innocent babies.

Stigli smo u ulaz sela oko 5:55 sahati. Iznenada smo se susreli sa granicnom jedinicom koja je brojila 12 muškaraca i jednog narednika koji su okupirali moj kamion. Pozdravili smo oficira na jevrejskom jeziku rekavši mu “Shalom Katsin”, što znaci: "Mir s tobom, narednice.” On na to nije odgovorio. Onda nas je na arapskom upitao: “Jeste li srecni?” Mi rekosmo: “Da.” Vojnici su poceli silaziti iz kamiona, a narednik nam zapovijedi da stanemo u liniju. Nakon toga on dade vojniku sljedecu naredbu: “Laktasour Otem,” što znaci “Pokosi ih” Vojnici su otpoceli paljbu. 44
Bedir, koji je izbjegao ovaj užasni dogadaj glumljenjem smrti, nije bio jedini svjedok te brutalnosti. Od toga trenutka, izraelski vojnici su zaustavili svako vozilo koje je pokušalo uci u grad, a one koji su bili unutar vozila su poubijali. Medu njima je bilo momaka i djevojaka od 15-16 godina, kao i trudnica. Oni koji su culi buku i otišli van da vide šta se dešava, bili su ubijeni zbog nepoštivanja policijskog casa. Izraelskim vojnicima nije bilo naredeno da hapse, vec da ubijaju one koji narušavaju policijski cas.
Ovaj slucaj je u potpunosti zabilježen na službenim snimcima izraelskog parlamenta, što je ujedno jedan od najvecih dokaza okrute zvanicne politike Izraela.

When they are told: "Do not cause corruption on Earth," they say: "We are only putting things right." No indeed! They are the corrupters, but they are not aware of it. (Qur'an, 2:11-12)

Masakr Han Yunis 1956. godine: 275 mrtvih

Izraelski vojnici koji su napali izbjeglicki kamp u Khan Yunisu su pobili 275 ljudi. UN zvanicnici koji su vodili istragu na tom podrucju, otkrili su da je žrtvama pucano u glavu straga, nakon što su im ruke bile vezane. 45

Masakr Gaza City 1956. godine: 60 mrtvih

U ovom napadu, cionisti su ubili 60 ljudi, ukljucujuci žene i djecu.

Masakr Fakhani 1981. godine: 150 mrtvih

Kao rezultat izraelskog vazdušnog napada na ovaj libanonski region, 150 ljudi je poginulo, a 600 je ranjeno.46

The Khan Yunis refugee camp has been the target of Israeli bombs since the day it was founded. Almost 130,000 Palestinians live in or near its dilapidated buildings.

TIME, 7.3.94 TIME, 7.3.94

In 1994, fanatical Jews attacked the Ibrahimi Mosque during ritual prayers, killing more than 40 people and wounding hundreds of others. The incident made the cover of Time magazine.

Masakr u Ibrahim džamiji 1994. godine: 50 mrtvih

U petak 25. februara 1994. godine se dogodio strašan masakr u Palestini. U napadu kojeg su pocinili cionisticki Jevreji nad muslimanima koji su se okupili na džumu namaz u Ibrahimovoj džamiji, više od 50 muslimana je umrlo, a gotovo 300 njih je ranjeno. Neki od ranjenih su kasnije podlegli ranama.
Masakr je pripremljen od strane Jevreja koji živi u, jevrejskom naselju Kiryat Arbi u Hebronu. Ovaj terorista je, takoder, bio rezervni oficir u izraelskoj armiji, kao i clan cionisticke teroristicke organizacije. Izraelski izvori navode da je vojnu uniformu obukao tokom napada.
Napadac se ušunjao u džamiju i sakrio iza stuba kada su se muslimani pripremali za jutarnji namaz. Kada su svi sagnuli glave, on je automatom otvorio vatru na njih. Prema pripovijedanju svjedoka, on nije samostalno djelovao. On je prosto povlacio obarac, a kada bi istrošio šaržer, njegovi drugovi bi ga zamijenili.
Nakon ove nesrece, izraelski vojnici su okupirali džamiju i preprijecili reportere da joj se ne približe. Mnogo ljudi je umrlo kada su vojnici otvorili vatru na palestinske muslimane koji su se okupili oko džamije da protestuju zbog napada. 47

Masakr Kana 1996. godine: 109 mrtvih

Više od 100 ljudi, vecinom žene i djeca, je izgubilo živote u izbjeglickom kampu Kana kojeg su bombardirale izraelske vazdušne snage. Jezive scene pokolja, ukljucujuci i djecu odrubljenih glava, se ne mogu nikada zaboraviti. Inspekcijski tim UN je otkrio da je masakr bio namjeran.

Masakr u Sabri i Šatili

«Htio sam uzeti bebe i staviti ih u kofe s vodom, kako bi ih zaštito od plamena. Kada sam ih uzeo, pola sahata kasnije, one su još gorjele. Gorjele su cak nekoliko casova u mrtvacnici.” Ovo je izjava Dr. Amal Shama iz bolnice Barbir, koju je dao nakon što su izraelske fosforne granate ispaljene na Zapadni Bejrut 29. jula 1982. godine. 48

During the slaughter at Qana, the occupying Israeli forces considered even sleeping babies enemies and killed them unhesitatingly.

UNFORGETTABLE PHOTOGRAPHS

These photographs of the slaughter that occurred in Qana reflect the true face of the cruelty experienced in Palestine.

Cionisticke teroristicke operacije zastrašivanja Palestinaca i protjerivanja sa njihovih vlastitih ognjišta, poštujuci WWII, uzrokovale su smrt nekoliko hiljada nevinih ljudi. Ali izraelski napad na izbjeglicke kampove Sabru i Šatilu tokom invazije na Libanon u 1982. godini, ostat ce zabilježen u historiji kao jedan od najgorih akcija genocida koju su ikada cionisti pocinili. Tokom napada od strane grupa libanonskih kršcanskih vojnika teške pješadije, uz pomoc i direktivu izraelskih vojnika, više od 3.000 ljudi, vecina žena i djece, su ubijeni. Zadnja istraživanja i ispitivanja su pokazala da je Ariel Šaron, tadašnji izraelski ministar odbrane, a sadašnji premijer, bio odgovoran za tu operaciju. Zbog ovog krvavog napada, on je još uvijek poznat kao «Libanski kasapin.”

The horrible massacre at the Sabra and Shatilla refugee camps was carried out under the orders and instructions of then-Defense Minister and current Prime Minister Ariel Sharon.

O užasnim scenama koje je vidio odmah nakon napada, novinar i ekspert za Bliski Istok, Robert Fisk nas u tekstu, koji je napisao nakon što je Šaron izabran za premijera, izvještava:
Za svakog koji je 18. septembra 1982. godine bio u izbjeglickom kampu Sabri i Šatili, ime Ariela Šarona je sinonim za krvolocnika; naduvene leševe, žene izvadenih trbuha, mrtve bebe, silovanje, pljackanje i ubijanje… Cak i kada danas hodam tim smrdljivim ulicama, nakon više od 18 proteklih godina, davoli me još uvijek tjeraju. Tamo preko, na drugoj strani ulice koja vodi do džamije u Sabri, ležao je g. Nouri, covjek star 90 godina koji je imao sijedu bradu. Bio je u pidžamama sa malim vunenim šeširom koji je još uvijek stajao na njegovoj glavi, kao i štapom pored njega. Našao sam ga na gomili smeca kako na ledima leži. Malo poviše puta, došao sam do dvije žene koje su sjedile uspravno. Mozak im je iscurio taman pored kuhinjskog lonca… Jednoj od žena je stomak bio razrezan. Nekoliko metara dalje, naišao sam na prve bebe, koje su vec pocrnile od truljenja, prosute po ulici kao smece. Muhe su letjele izmedu usmrdjelih tijela i naših lica, izmedu sasušene krvi i novinarskih bilješki; kazaljke sahata su još uvijek kucale na mrtvim zglobovima. Ispeo sam se na jednom jarku – napušteni buldožer je nakrivo stajao u blizini – samo da bih našao tijela žrtava, jednom sam bio na vrhu brežuljka koji se njihao ispod mene. Pogledao sam dolje i našao lica, koljena, usta, ženske udove ispupcene preko tla. Da bih još uvijek mogao vidjeti ta tijela, morao sam sici na drugoj strani. Tamo je bila jedna lijepa djevojka. Glava joj je bila okružena jednom vješalicom za odijela, a krv joj je još uvijek tocio iz rupe na njenim ledima. 49
U drugom naslovu, Fisk opisuje šta je vidio u bolnici gdje su se lijecili ranjenici: «Ono što smo vidjeli ovdje, necemo lahko zaboraviti. Posjecujuci bolnicu Barbir vidjeli smo šta pucnjava cini tijelu.” 50

SABRA AND SHATILLA MASSACRE

Brutalnost kojom su ti jadni i nevini ljudi bili suoceni je bilo upozorenje vodece izraelske ideologije. Vecina ubijenih žena je bila silovana. Trudnice su bile razrezivane tako da su njihove bebe mogle ispasti vani. Djeca od 3-4 godine su pred ocima svojih roditelja ubijana. Mnogim ljudima su odsijecane uši i nosevi, prije nego što su pogubljeni.
Vijest o masakru je izišla na vidjelo u francuskom listu Le Monde 13. februara 2001. godine. Preživjeli Nihad Hamad koji sada ima 42 godine, opisuje ovako šta se dogodilo:
Izraelske oružane snage su provele srijedu vecer i cetvrtak ujutro okupirajuci kamp. Htjeli su zatvoriti istocnu stranu. Naši mudžahedini su otišli. Tada nije niko otišao osim nekoliko djecaka od 15-16 godina. U cetvrtak vecer žestoko smo dva puta bombardirani. Shvatili smo da naše svjetlece oružje ne može biti u upotrebi. Svako u skrovištima je bio izbjeglica. Svako je bio uplašen. Stariji u grupi, oni koje su ljudi slušali, su odlucili otici kod Izraelaca i reci im da ce se kamp predati. Sa bijelim zastavicama u rukama otišli su autom. Nikada se vratili nisu. Neki mladi ljudi su s oružjem otišli da ih traže. Tada smo najbolje shvatili da moramo odmah otici sa tog mjesta. Na stotine ljudi su odlazili u isti zajednicki salon u sjevernom dijelu kampa. Bilo nas je mnogo tako da smo se poceli gušiti. U svanucu je svuda bila tišina smrti; tada je to mjesto bilo davolji grad. Bombardiranje je prestalo. Po nekad bi se zaculi sporadicni pucnji. Onda je iz pravca džamije vrisak žene prekinuo tišinu. Njena kosa je bila jako zamršena, a poderana odjeca joj je bila prekrivena krvlju. Imala je ponašanje onih koji su izgubili svoju pamet. Kod njenih nogu su bila djeca cija su grla bila prerezana… Oni su se zlocinacki ophodili i upotrebljavali noževe i druge predmete kako bi necujno pocinili ubistva. Nakon što su vojnici završili svoj posao u kampu, poslije su dovršili takoder svoj prljavi posao u bolnici Gaza. Izbacili su vani doktore, sestrice i ranjene i sve ih pobili. Ne racunajuci one koji su nastali, saznali smo da je izmedu 3.000 i 3.500 ljudi ubijeno. 51

Sharon is known by Arabs and throughout the world as "The Butcher of Lebanon," and displays his ruthlessness at every opportunity.

Ove jezive scene su bile djelo Ariela Šarona poznatog po izreci: “Arapi me znaju, i ja znam njih”, te po ružnom opisivanju Arapa, kao na primjer, da su “kukci.” 52 Nakon rata 1967. godine, Šaron je uzrokovao da 160.000 Palestinaca napuste Istocni Jerusalim i postanu izbjeglice. Njegove tehnike kažnjavanja ukljucuju bombardiranje kuca, upotrebu buldožera prilikom rušenja izbjeglickih kampova, hapšenje hiljade mladica bez ikakvog povoda, kao i njihovo izlaganje torturi. Kada je Šaron bio odgovoran za sigurnost u Pojasu Gaze, hiljade Palestinaca je pogubljeno, uhapšeno i deportirano, a u samoj Gazi 2.000 kuca je porušeno i 16.000 ljudi je po drugi put natjerano u egzil. Pored masakra u Sabri i Šatili, 14.000 ljudi (ukljucujuci 13.000 nenaoružanih civila) je umrlo za vrijeme nekoliko nedjelja, a oko pola miliona ljudi su postali beskucnici.
Nasilje i surovost koji su ovdje opisani, proteklih 50 godina su se neprekidno odvijali na palestinskoj zemlji. Šta više, gore istaknuti primjeri, su samo masakri tokom kojih je mnogo Palestinaca izgubilo svoje živote u jednom danu. Slicni dogadaji, medu mnogo ostalih su sljedeci: 8 ljudi u Samou 1996. godine; 9 ljudi u Aitharounu i 16 ljudi u Kawninu 1975. godine; 20 ljudi u Haninu i 23 u Bint Džebelu 1976. godine; 7 ljudi u Adlounu 1978. godine; 80 ljudi u Abasiji 1979. godine; i 20 ljudi u Saidi 1980. godine. Pored njih, nekoliko ljudi je svakog dana ubijano i osakacivano u trajanju nekoliko godina. I svakog dana kuce se još uvijek ruše, a ljudi protjeravaju iz svoje domovine. Otvoreno se može kazati da je izraelski cilj zastrašiti Palestince i protjerati ih iz njihove zemlje, te ih podciniti izraelskoj volji putem sistematske politike etnickog cišcenja.
Cijeli svijet gleda na ovo društvo koje je suoceno sa bucnim genocidom. Iz nekog razloga, vecina vlada je ignorirala – i dalje ignorira – te surove i nehumane postupke i ne uvodi nikakve sankcije, osim uobicajenih «osuda.”
U svom klasiku World Orders, stari-novi komentator Bliskog Istoka gospodin Noam Chomsky opisuje stav izraelske vlade po pitanju Palestinaca, kao i nacin na koji americka strategija ocjenjuje taj stav:
Projektanti iz SAD nisu imali razloga da sumnjaju u procjenu specijalista izraelske vlade koja je data 1948. godine, da ce se palestinske izbjeglice bilo gdje radije asimilirati, nego da ce pristati na uništenje. «Neki od njih ce umrijeti, a vecinu njih ce pogubiti, neki ce se asimilirati u društvu, ili pak, otici u najsiromašnije slojeve arapskih zemalja. Prema tome, ne postoji razlog da se neko zbog njih nervira. Ove elementarne interpretacije su ostale stabilne sve do danas, uzimajuci pri tom konkretne forme koje dogadaji otkrivaju.53
Prorocanstvo americkih i izraelskih predstavnika je danas ostvareno. Šta više, politika nasilja i zastrašivanja Palestinaca koja se prakticirala od ranog perioda Izraelskog formiranja se ne smanjenom žestinom i danas nastavlja.
Palestinski muslimani su suoceni sa slicnim iskušenjima i nevoljama koje su muslimani iskusili tokom svoje historije. U Kur'anu Bog podsjeca vjernike (Djecu Izraela), na vrijeme faraonovog nasilja:

I kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mucili: mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali; - a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg.” (Kur'an, 2:49)

Zaista, Bog pomaže strpljivima, i prema Njegovom zakonu, ropstvo uvijek pogada iskrene vjernike, cak i ako su oni malobrojni, slabi ili podjarmljeni. Ali, mi takoder moramo shvatiti, da to iskušenje nije svojstveno samo za palestinske muslimane; radije receno, ono je svojstveno za sve one koji su svjedoci surovosti, ili za nju znaju. Bilo gdje i bez obzira u kakvoj situaciji se nalazili, muslimani su dužni pomoci onima kojima je ucinjena nepravda i nasilje. Drugim rijecima, najvecu pomoc ljudi mogu pružiti Palestincima, onima koji nastavljaju borbu za vlastite živote usred tekuceg haosa i sukoba, ako pokrenu intelektualnu borbu protiv cionistickih osnovnih socijalisticko-darvinistickih stavova koji izazivaju sukob, haos i anarhiju.