PREDGOVOR POZIV IZRAELCIMA

U vrijeme pisanja ove knjige, na Bliskom Istoku je u toku konflikt izmedu Izraelaca i Palestinaca. Izraelska armija nemilosrdno bombardira civilna naselja, puca u djecu i pokušava da vec napacenu Okupiranu Teritoriju napravi još više bezuvjetnom za život u njoj. Na drugoj strani, radikalni Palestinci svojim nemilosrdnim samoubilackim bombaškim napadima napadaju civilne ciljeve i šire nasilje, fokusirajuci se pri tom na nevine žrtve, žene i djecu.
Kao muslimani, iskreno želimo da prestane krvoprolice i nastupi mir na obje strane. Protivimo se izraelskom ubijanju nevinih Palestinaca i palestinskom radikalnom bombardiranju nevinih Izraelaca.
Sa naše tacke gledišta, najvažniji uvjet za prestanak konflikta i nastupanje pravog mira za obje strane je da stekne, a potom savršeno i pošteno implementira razumijevanje svojih osobnih ubjedenja. Sukob izmedu dva naroda je poprimio znacenje "vjerskog rata" izmedu Jevreja i muslimana. Premda u stvarnosti apsolutno ne postoji razlog da bude takvog rata. Jevreji i muslimani vjeruju u Boga, vjeruju i poštuju mnoge iste poslanike, i posjeduju identicne moralne kodekse. Oni nisu neprijatelji; radije receno, oni su saveznici u svijetu u kojem ateizam i nipodaštavanje religije su uveliko rasprostranjeni.
Bazirajuci se na ove fundamentalne principe, pozivamo Izraelce (i sve Jevreje) da realiziraju sljedece odredbe:
1. Muslimani i Jevreji vjeruju u jednog Boga, Stvaraoca Univerzuma i svih stvari u njemu. Svi mi smo Božje sluge i svi cemo Mu se vratiti. Zašto bi onda jedni druge mrzili? Svete Knjige u koje vjerujemo su površno razlicite, ali su u biti iste jer dolaze od istog i jedinog Boga. Zato se mi njima povinujemo. Zašto se onda borimo jedan protiv drugog?
2. Da li ce Jevreji radije živjeti sa muslimanima ili ateistima i paganima? Tora je puna pasusa koji opisuju teške zlocine koji su pocinjeni nad Jevrejima od strane mnogobožaca. Teški genocidi su im naneseni od strane ateista i nevjernika. (npr. od strane nacista, antisemitskih rasista ili komunistickih režima kao što je bio Staljinov u Rusiji), što svi jasno možemo vidjeti. Te ateisticke i politeisticke snage mrze Jevreje i u tom cilju nad njima vrše pritiske, jer Jevreji vjeruju u Boga. Zar nisu Jevreji i muslimani na istoj strani protiv ateista, komunista ili rasistickih snaga koje ih mrze?
3. Muslimani i Jevreji vole i poštuju mnoge iste poslanike. Božji poslanici kao što su Ibrahim (Abraham), Ishak (Isak), Jusuf (Josef), Musa (Mojsije), ili Davud (David), alejhim selam, su podjednako važni kako za muslimane tako i za Jevreje. Podneblja na kojim su oni živjeli i služili Bogu su, takoder, u krajnjoj instanci isto svete kako za muslimane, tako i za Jevreje. Zašto su onda ova podneblja utonula u krv i suze?
4. Osnovne vrijednosti Jevreja su, takoder, svete za nas muslimane. Rijec "Izrael" je ime Božjeg poslanika Jakuba (Jakova), neka je Allahov mir nad njim, koji je pohvaljen u Kur'anu i koga se muslimani sjecaju sa velikim poštovanjem. Davidova Zvijezda koja je simbol kralja Davida je, takoder, sveti simbol za nas. Prema Kur'anu (22:40) muslimani moraju zaštiti sinagoge jer su one mjesta za bogoslužje. Zašto onda pristalice ove dvije religije ne žive zajedno u miru?
5. Tora nareduje Jevrejima da uspostave mir i bezbjednost, a ne da okupiraju podrucja i prolijevaju krv. Izraelicani su opisani u Tori kao "svjetlo nacija", kao što rabin za ljudska prava izjavljuje: "Mi smo rekli: "Pravdu, pravdu, ti ceš tražiti.”(Deuternomije: 16:20) Zašto je rijec "pravda" spomenuta dva puta? Zato što se po našoj tradiciji pravda ostvaruje samim njenim znacenjem. Da bi obranili sebe mi moramo uvijek imati poslanicku viziju pristojnosti i humanizma. Opstanak jevrejskog naroda nije odredena samo fizickom sposobnošcu, vec, takoder, i moralnom cvrstinom.”
Ako Izraelci nastave da postupaju sa Palestincima kao što su da sada postupali, vjerovatno za to nece imati opravdanja kod Boga. Isto tako, Palestinci koji ubijaju nevine Izraelce nece vjerovatno opravdati svoja ubistva. Zar nije u ocima Boga dužnost da se stane na kraj borbi koja obje strane sve dublje vodi u beskrajno nasilje? 1

Jews and Muslims believe in the same God. Israeli soldiers who are true believers must not forget that God has forbidden the killing of innocent people and the use of violence and cruelty, and has ordered us to be tolerant, understanding, and peaceful.	Palestine is home to many Jewish, Christian, and Muslim holy places. All true believers must see that love, mercy, and peace take the place of blood, tears, and animosity in this region.

Mi pozivamo sve Jevreje da razmisle o ovim cinjenicama. Nama muslimanima Bog nareduje da pozovemo Jevreje i kršcane na "zajednicku rijec.”

Reci: "O sljedbenici Knjige, dodite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome, osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo.” (Kur'an: 3: 64)

Palestinian Muslims, sincere Jews, and Christians all want peace and security to replace this seemingly unending conflict. All of them are praying together for this.

To je naš poziv Jevrejima, pripadnicima Knjige. Okupimo se oko zajednicke formule vjerovanja kao što to cine ljudi koji vjeruju u Boga i izvršavaju Njegove naredbe. Hajde da volimo Boga, Gospodara i Stvaraoca svih nas. Hajde da se povinujemo Njegovim naredbama. Pomolimo se Bogu da nas usmjeri na putu pravde. Donesimo ljubav, sažaljenje i mir jedni drugima i svijetu, a ne neprijateljstvo, krvoprolice i mucenje.
Tu se nalazi rješenje palestinske tragedije i drugih konflikata u svijetu. Umiranja i mucenja mase nevinih ljudi nas svakog dana podsjecaju koliko je ovaj problem važan.

Jerusalem, a place holy to the three monotheistic religions, should be a city in which people can worship together in peace.

Kako se palestinski problem može riješiti?

Korištenjem gore opisanih principa tolerancije i umjerenosti izraelsko-palestinski sukob koji je uzrokovao mnogo krvoprolica u posljednjih 50 godina se na taj nacin može riješiti. Po našem mišljenju uspostava mira zavisi od dva uvjeta:
1) Izrael se mora odmah povuci sa svih okupiranih teritorija koje je okupirao tokom rata 1967. godine i mora prestati sa daljom okupacijom. To je dužnost prema medunarodnom zakonu, raznim UN rezolucijama i shodno samoj pravdi. Cijela Zapadna Obala i Pojas Gaze se mora priznati kao posjed nezavisne palestinske države.
2) Istocni Jerusalim, predio istih mjesta za bogoslužje pripada trima religijama koje su objavljene od Boga i one moraju biti uredivane palestinskom vlašcu. Dakako, on mora uživati poseban status tako što ce biti grad kojeg mogu svi Jevreji, kršcani i muslimani komotno posjetiti u miru i dobrom raspoloženju i u kojem ce moci bogoslužiti u svojim svetilištima. Kada ovi uvjeti budu ispunjeni tada ce i Izraelci i Palestinci priznati pravo drugog da može živjeti, biti u podrucju Palestine i tada ce se moci riješiti stalna pitanja jerusalimskog statusa koji ce zadovoljiti pripadnike sve tri religije. Na sljedecim stranicama knjige dotaci cemo se i analizirati historiju Palestinskog problema koji ce biti baziran na našoj viziji koja je gore opisana. Naša nada je da ce konstantno neprijateljstvo tokom 50 i više godina, ubijanje i pokolj, koji su rezultat predrasuda, prestati i da ce palestinski narod biti u stanju osigurati svoj zavicaj koji ce im pružiti mir i sigurnost, blagostanje kojeg su zaslužili; kao i to da ce Izrael napustiti svoju politiku agresije i okupacije, koja ide nauštrb svojeg naroda i Palestinaca, te ce time biti u stanju živjeti u miru sa svojim komšijama unutar svojih legalnih granica koje su odredene prije 1967. godine.

UVOD

Nakon Prvog svjetskog rata Palestina se oslobodila otomanskog carstva uz pomoc britanske invazivne armije, ali nikada nije ostvarila mirnu i sigurnu državu kakvu je imala pod otomanskom vlašcu. Tijekom gotovo jednog vijeka, hiljade nevinih ljudi je izraelskim terorom ubijeno, masakrirano trpjevši razne torture. Milioni nevinih Palestinaca su silom protjerani iz svojih domova i ognjišta, prinudeni da žive u izbjeglickim kampovima u siromaštvu na ivici egzistencije. Svi napori da se ta opresija i nasilje riješi kao i da se sagradi održivi regionalni mir su okoncane prije nego ih je svijet i vidio. Dokazano je da su telefonske mirovne inicijative pod pokroviteljstvom zapadnih vlada van upotrebe i da preko njih Izraelci kupuju vrijeme za izvodenje novih taktika za smanjenje broja stanovnika na okupiranim teritorijima.
Prije svega, moramo shvatiti da dogadaji u Palestini znace više od samog rata izmedu Arapa i Izraelaca. Borba za postojanje je pokrenuta preko Palestinaca cije su teritorije i prava silom uzurpirana izraelskom okupatorskom vojskom. Šta više, pitanje zemlje sadrži podrucja koja su sveta za muslimane. Palestina je veoma važna za muslimane jer se u njoj nalazi Jerusalim, prva kibla muslimana i mjesto Poslanikovog, a.s., fenomenalnog uzdignuca, nocnog putovanja (mi'radža). Dakle, Palestina nije sveta samo za Jevreje i muslimane, vec takoder i za kršcane. Zbog toga, ludorija je pokušati da se palestinska podrucja, narocito Jerusalim, cuvaju pod vlašcu izricito nacionalnog politickog entiteta, ili da se priznaju prava samo jedne religije ili nacionalne grupe. Palestina mora biti zemlja u kojoj ce u miru moci zajedno živjeti Židovi, kršcani i muslimani izvršavajuci svoje vjerske obaveze onako kako žele.
Nemilosrdna borba se danas nastavlja izmedu dva naroda koji žive na palestinskoj zemlji. Na jednoj strani, dobro obucena izraelska armija vrši politiku totalne destrukcije; dok na drugoj strani, radikalne palestinske grupacije vrše suicidna bombardiranja protiv bespomocnih izraelskih stanovnika. Ova knjiga ce diskutirati ozbiljnu grešku pokušaja rješavanja postojecih problema popracenih nasiljem i predstavit ce realno osmišljenu soluciju.
Ovdje se ne smije zapostaviti jedna vrlo važna cinjenica – Palestinci su bili subjekt nasilja i ponižavanja dok je to cio svijet posmatrao. Velika odgovornost leži na sve muslimane koji vjeruju u Boga i koji se boje Sudnjeg dana za vrijeme u kojem su palestinski civili bili meta metaka izraelskih vojnika, za vrijeme u kojem su mnogi ljudi proveli puno godina u gladu i siromaštvu u izbjeglickim kampovima, za vrijeme u kojem su mnogi muslimani (ukljucujuci i žene) bili predmet torture u izraelskim zatvorima. Prva odgovornost oznacava borbu protiv rasistickih, netolerantnih, socijal – darvinistickih ideologija koje su formirale temelje svih nepravdi u svijetu.
Citajuci ove redove saznaješ da se borba hiljade opkoljenih Palestinaca za opstanak na svojoj zemlji nastavlja unatoc svim vrstama nasilja. Izraelske okupacione snage možda bombardiraju palestinska podrucja ili izbjeglicke kampove. Možda ce djeca otici u školu ispod helikopterske paljbe i možda ce porodice koje su bile prisiljene da pobjegnu prije 50 godina, još uvijek pokušavati dohvatiti egzistenciju u izbjeglickim kampovima. U bilo kojem dijelu Pojasa Gaze, Zapadne Obale, ili Jerusalima, Palestinci ce danas u velikom dijelu izdržati tlacenje i nasilje, jer su "muslimani.”
Zbog navedenih razloga, ova situacija se na svaku savjesnu osobu mora odraziti. Odgovornost na njih leži zbog navedenih medijskih prica o tom nasilju i barbarizmu, nakon kojih se nastavlja život kao da se ništa nije dogodilo. Nema sumnje da ce biti teško nositi to breme. Zapravo, Kur'an nam govori da je svaka osoba koja vjeruje i koja je savjesna, odgovorna da se bori u korist onih koji su ugnjetavani:

A zašto se vi ne borite na Allahovu putu za potlacene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: "Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, ciji su stanovnici nasilnici. I Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko ce nam pomoci!" (Kur'an: 4:75)

Odgovornost takoder, leži na one koji cuju ovu naredbu i žele priteci u pomoc onima koji kušaju nasilje. To je oznaceno sljedecim ajetom: "I neka medu vama bude onih koji ce na dobro pozivati i tražiti da se cini dobro, a od zla odvracati, - oni ce šta žele postici.” (Kur'an: 3:104). Ta odgovornost je da se pozovu svi ljudi da vjeruju u Boga i da upražnjavaju ljepotu religijskog morala, te da povedu intelektualni rat protiv svih ideologija koje se suprotstavljaju Božjoj religiji i kur'anskoj etici.

JEVREJI PROTIV IZRAELSKOG TERORIZMA

Ova knjiga se ne suprotstavlja, niti daje kritike na racun Judaizma, ili Jevreja, vec radije receno, oponira rasisticko – cionistickoj ideologiji i njihovim braniteljima. Sva tragedija koja se dogodila i koja se nastavlja u Palestini je identicna cionistickoj ideologiji i njenim liderima. Cionizam je uzrok što izraelska armija raketira djecu koja se igraju u školskim igralištima; gada mecima po ženama koje beru žitarice u vrtovima; vrši torture, nasilje i svakim danom dira po dijelovima palestinskog života.
U cijelom svijetu danas postoji samo nekoliko intelektualaca, politicara i historicara koji se protive cionizmu. Razni kršcanski i jevrejski mislioci i autori osuduju cionizam i politiku izraelske Vlade. To isto cine i razni akademici u izraelskim univerzitetima kao što je Shahak, ili Benjamin Beit-Hallami. On je kritikovao izraelsko nasilje usmjereno protiv Palestinaca i izjavio da se mir može ustanoviti samo kada se Izrael okani svoje cionisticke ideologije. Noam Chomsky koji je i sam Jevrej, napisao je mnogo knjiga i clanaka u kojima oštro daje kritike na racun cionizma i politike zemalja koje podržavaju cionizam.
Grupa jevrejskih akademika koji sebe nazivaju "novim historicarima", su iznijeli "svete laži", i istine koje su umetnute u zvanicnoj izraelskoj politici, a koje su sa njima udružene od ranih 1980-tih godina. Clanovi ove grupe kao što su Benny Morris, IIan Pappe, Avi Shlaim, Tom Segev, Baruch Kimmerling, Simha Flappan i Joel MiKdal su izazvali jake reakcije kod Jevreja i pristalica cionizma. Oni su se dotakli sljedecih "svetih laži": Arapi su rasno odvojeni od Jevreja; Izrael je mala država koja pokušava opstati u podrucju okruženom neprijateljima; svi Palestinci koji hoce uništiti Izrael su teroristi i takvi ludi teroristi zaslužuju sve nacine odmazde. Jedan istaknuti clan "novih historicara", Tom Segev, na primjer, o oficijelnoj izraelskoj historiji kaže: "Sve do skoro, mi nismo imali stvarnu historiju ove države; imali smo mitologiju.”2 Ova kritika je upucivana samo do muslimanskih akademika i ucenjaka, ali se danas mnogo glasnije upucuje i od puno jevrejskih i kršcanskih akademika koji pokušavaju izraziti neautenticnost svoje historije.
Oni su svjedoci užasa cionisticke ideologije i rasizma zasnovanog od strane kolonijalisticke ideologije u devetnaestom stoljecu. Oni nemaju povjerenja u mit da je Izrael "mala i usamljena država okupirana neprijateljima koji ga žele uništiti.” Naprotiv: Izrael se preko svojih akcija pokazao da je nasilnicka država koju prati politika nasilja i agresije.
Spisatelj izraelskog lista Hazareta, Gideon Levy u svojem ispitivanju knjige "Correcting the Mistake: Jews and Arabs in Palestine/Israel, 1936-1956" autora profesora Benny Morrisa, brani odgonetanje "svetih laži.” Nakon citanja dijelova cionistickog terora koji su u knjizi opisani i svjedocanstvima i tajnim snimanjima potkrijepljeni, Levy je napisao:
Bili smo jako dobri (i ucinili smo puno loših stvari). Bili smo puno u pravu (i uzrokovali mnogo nepravdi). Bili smo tako divni (a naše akcije su rezultirale sa puno ružnoce). Ah, da, i bili smo mnogo nevini i mnogo smo laži rekli - naših laži i poluistina koje smo nama i ostalom svijetu oglasili. Mi koji smo kasnije rodeni, nismo cijelu istinu rekli; smatrali su nas dijelom golja, kojih je mnogo. Ali, nakon svega, bilo je mracnih stranica o kojima nismo ništa culi.3

Author Israel Shahak approaches Jewish history from a different point of view in his classic work Jewish History, Jewish Religion, and the Weight of Three Thousand Years.

Israel Shahak, Poljak jevrejskog porijekla, inace profesor hemije koji je proveo 40 godina u Izraelu i koji je 2001. godine nestao, daje kritike na racun cionisticke politike Izraela koja se kosi sa ljudskim pravima. U svojoj knjizi "Jevrejska historija i religija, i tri-hiljadugodišnji znacaj" autor opisuje nacin kojim cionizam predstavlja prijetnju humanosti:
Po mojem mišljenju, Izrael kao jevrejska država, ne predstavlja opasnost samo za sebe i susjede, vec i za sve Jevreje i druge ljude i države u Srednjem Istoku i dalje.4
IIan Pappe, poznati jevrejski akademik koji dijeli mišljenje sa novim historicarima je za sebe rekao: "Ja sam Izraelac koji se u Izraelu najviše mrzi.” Kada je u jednom intervjuu upitan zašto Izraelcima nije uspjelo da zabilježe nasilje koje je ucinjeno prema Palestincima, odgovor kojeg je dao je bio vrlo brižan i provokativan:
To su plodovi veoma dugog procesa indoktrinacije koja pocinje u djecjim vrticima, ukljucujuci u tom sve jevrejske momke i djevojke tokom njihovog života. Takav stav koji je tamo zasaden veoma snažnim mašinama indoktrinacije ne možeš išcupati lahko. On daje rasisticko shvacanje drugih ljudi koji su opisani kao primitivci, skoro nepostojeci, neprijateljski – on je neprijatelj, ali pojašnjenje koje je uzeto jeste, da je on roden kao primitivac, islamista, anti-semit, a ne kao neko ko uzima svoju zemlju.5

A majority of Israeli children begin learning Zionist ideology at a very young age. The ideology's racist interpretations have a very negative effect upon them.

Pored suprotstavljanja cionizmu ovi mislioci, stratezi i pisci, imaju dosta drugih zajednickih stavova. Najveci zajednicki imenilac medu njima je taj što je svaki od njih optužen za antisemitizam. Bilo koji od njih koji je upotrebljavao historijske cinjenice i dokumenta u vezi dogadaja u Palestini, a potom na osnovu toga pisao clanak ili knjigu dajuci kritike na racun cionizma je optuživan za antisemitski stav. Posljednji primjer je britanski televizijski kanal BBC. Clanovi redakcije koji su pripremali dokumentarnu emisiju o masakrima u Sabri i Šatili koji su se desili u izbjeglickim kampovima 1982. godine. Svi oni ukljucujuci i direktore koji su bili odgovorni za prijenos emisije su od strane izraelske vlade bili optuženi za antisemitizam. To je ustvari tehnika cionista I procionista za klevete i neutralizaciju onih koji daju kritike na racun cionizma. U cilju ogovaranja cionisti su cak izumjeli naziv za takve Jevreje rekavši da su to: "Jevreji koji sami sebe mrze.” Ovaj termin se takoder upotrebljava prilikom opisa Židova koji daju kritike na racun Izraela, a sve u cilju njihovog predstavljanja u liku izdajica koji imaju psihološke poremecaje. Cionisti koji daju takve izjave bez sumnje žele da sabotiraju rad svojih oponenata.
Zapravo, takve optužbe koje su bazirane na rasi, a posebno kada su u pitanju muslimani, nemaju podloge i logike po mišljenju nemuslimana, jer se svako rasisticko mišljenje ili gledište može braniti. Ovo je zaista historija potvrdila. Islamski svijet nikada nije vidio nešto slicno srednjovjekovnoj evropskoj praksi inkvizicije koja je prerasla u vjerski fanatizam i dosta skoriji nastanak antisemitizma (roden sa rasistickim vjerovanjem) u Sovjetskom Savezu, istocnoj Evropi I nacistickoj Njemackoj. Sukob izmedu Židova I muslimana na bliskom Istoku, koji do današnjih dana traje, rezultat je nekih židovskih pristalica cionistickog rasizma i antireligijske ideologije, a ne akcije muslimana.

Izraelski vojnici odbijaju da služe u okupiranoj teritoriji

Prateci rat koji se dogodio 1967. godine, jedan od vodecih izraelskih intelektualaca Yeshayahu Leibowitz je naglasio da se Izrael mora povuci sa okupiranih teritorija kako bi se zaustavilo krvoprolice. On je napisao da je jedini put sprjecavanja destrukcije Izraelaca, da 500 vojnika koji su stacionirani u okupiranoj teritoriji imaju snage kazati "necemo služiti ovdje", i da se nakon toga povuku.6
U danima kada je pocela Intifada al-AKse (pocela je Septembra 2002.) i Izraelska odmazda prerasla sve više i više u nasilje, tada se grupa izraelskih vojnika odazvala njegovom prijedlogu. Sredinom Januara 2002. grupa izraelskih vojnika, njih oko 25, je napisala otvoreno pismo izraelskoj štampi rekavši da odbijaju služenje u okupiranoj teritoriji. To odbijanje nije bilo presedan, jer je u vrijeme invazije na Libanon 1982. godine, manja grupa vojnika odbila služenje u izraelskoj armiji, rekavši da ne žele biti dio genocida koji se vrši nad libanonskim civilima. Ova akcija vojnika koja je kasnije nazvana Yesh Gvul (Postoji ogranicenje), je kulminirala njihovim hapšenjem. Vojnici koji su javno izrekli svoj stav u januaru 2002. godine, još uvijek nisu dobili kaznene mjere. U februaru, njihov broj se povecao do 250 vojnika. Šta više, oni sada uživaju veliku podršku od mirovnih grupa, nevladinih organizacija, vjerskih lidera i obicnih gradana Izraela i Palestine.
Vojnici su u svojoj izjavi naglasili da je izraelska vojska brutalna i nemilosrdna prema Palestincima u Okupiranoj teritoriji i, da ono što se dešava tamo, narušava ljudski dignitet, te da ta zbivanja, u krajnjoj instanci, nemaju nikakve veze sa obranom Izraela. Nastavljajuci svoju izjavu oni kažu: "Necemo nastaviti bobu za dominaciju nad teritorijem koji je van granica zacrtanih 1967. godine, niti cemo protjerivati narod, moriti ga gladu i ponižavati ga. Potpisnik po imenu Shuki Sadeh je u izjavi za izraelski casopis pojasnio svoj stav kada su izraelski vojnici otvorili vatru na palestinsku djecu. Kako se tada osjecao, on to docarava ovim rijecima: "Ono što me je jednom naljutilo jeste izjava jednog od naših vojnika: „Dakle, to je bio još jedan Arap koji je nestao.”
Ariel Shatil, vodnik artiljerije koji je tada dao opoziv izjavio je da Palestinci prvi pucaju, a da Izraelci samo odgovaraju na vatru, zapravo: "Mi cemo otpoceti paljbu, a oni ce na nju odgovoriti.” U brošuri koja je pripremljena za vojnike koji i dalje ostaju u službi u tom podrucju se naglašava sljedece:
"Kada uzimate udjela u bespravnom ubijanju (u vojnickoj terminologiji to je nazvano likvidacijom), kada uzimate udjela u demoliranju kuca u dijelovima grada, kada otvarate vatru na nenaoružanu civilno stanovništvo, ili na domove, kada cupate vocnjake, kada sprjecavate dotok hrane ili medicinske pomoci, tada uzimate udjela u akcijama koje su u medunarodnim konvencijama (kao što je cetvrta ženevska konvencija) i u izraelskom zakonu definirane kao ratni zlocin.7
Vojnik po imenu Asaf Oron kojem je trebalo dosta vremena da odluci da ne služi u armiji, prepricava da su dogadaji kojima je bio svjedok bili ekstremni i brutalni. On pojašnjava svoja iskustva i govori nam kakvo rješenje vidi:
U redovnom saobracanju autobusa do Pojasa Gaze, vojnici su se takmicili ko ce tokom Intifade biti veci heroj u pricama ubijanja i premlacivanja. (u slucaju da nisi shvatio smisao rijeci: premlacivanje u književnom smislu oznacava smrtonosnost: to je premlacivanje do smrti)…
Kako je vrijeme odmicalo, tako je i stepen ludila, mržnje i pobude rastao. Tim ritmom su i generali vodili izraelsku obrambenu armiju u teroristicku organizaciju i ja sam tada shvatio da nisam sam… svi mi vjerujemo u Boga… vjerujemo da tamo nece postojati soba za odredenu plemensku šifru, jer je plemenska šifra obicna kamuflaža idolatrije, one idolatrije s kojom ne smijemo biti u dodiru. Oni koji nam nude takvu vrstu idolatrije i obožavanja ce završiti onako kako završava žrtva paljenica.8

Citat iz otvorenog pisma vojnika

Mi, ratni oficiri i vojnici koji smo svake godine unatoc našim dragocjenim životima, služili po dugi niz sedmica državi Izrael, bili smo u rezervnoj službi širom Okupirane teritorije izdavajuci naredenja i upute koje nisu imale blage veze sa zaštitom naše države. Jedina želja je bila stalna kontrola nad Palestinskim narodom.
Mi, cije su oci tacno na obje strane, vidjele krvavi danak ove okupacije.
Mi, koji smo osjetili izdavanje komandi u Teritorijima, tokom odgajanja u ovoj zemlji upili smo naredbu: sve vrijednosti uništi.
Mi, koji sada razumijemo da je cijena okupacije gubitak identifikacije ljudskog karaktera i korumpiranost cijele izraelske zajednice.
Mi, koji znamo da okupirane teritorije nisu Izrael i da ce na kraju naseljavanja rezultat biti evakuacija.
Mi, ovim izjavljujemo da necemo nastaviti rat za naseljavanje.
Mi necemo nastaviti borbu za dominaciju nad granicama koje nisu utvrdene 1967. godine, niti cemo nastaviti protjerivanje, mucenje gladu i ponižavanje ljudi.
Mi, ovim izjavljujemo da cemo nastaviti služenje izraelskim obrambenim snagama u bilo kojoj misiji koja služi izraelskoj odbrani.
Misija okupacije i nasilja ne služi ovom cilju i necemo uzeti udjela u njoj.

(Top) RADIKAL-Turkish Daily, 18.2.02 PEACE REVOLT IN THE ARMY The revolt among Israeli soldiers refusing to go to the Occupied Territories is growing. The country's best-known military family has joined the ranks of those saying, "The occupation is debasing us." The refusal of some Israeli soldiers to serve in the Occupied Territories resonated in the Western media. Many newspapers and magazines reported upon their protest. While The Nation approached this issue under the headline "An Antiwar Movement Grows in Israel," the Houston Chronicle used one of the soldiers' own words to lead its piece: "Israeli soldier: My moral objection to occupation." On the web site that the soldiers have started to bring their voices to the world, they encourage sincere Jews to avoid violence and animosity, because these have been forbidden by God. (http://www.seruv.org.il/YahadutEng.asp)

llllll

(Left) AKIT - Turkish Daily, 23.5.01 EVEN JEWS OPPOSE THE OCCUPATION The campaign in Israel against Jewish settlements has slowly begun growing in influence. The latest polls have revealed that 61% of the public support the halting of settlement construction. The figure was 55% in the previous poll. The illegal settlements established on Palestinian land have been protested not only by Muslims, but by Christians and Jews as well. The demonstrations shown above, as well as others, were dispersed violently by Israeli forces.

The Israeli government's practices are being criticized not only by Palestinian Muslims, but also by peace-loving Jews all over the world, who arrange frequent protests.

Ghada Karmi: "I am a Palestinian Arab. I was born in Jerusalem. Palestine is my homeland. But I cannot return there." Location: Israeli Embassy, London 1973 Ellen Siegel: "I am an American Jew. I was born in the U.S.A. Israel is not my homeland. But I can 'return' there." Location: Israeli Embassy, London 1992

Gledište na Izrael Jonathana Sacksa britanskog poglavara rabina

Jaka kritika unutar jevrejske zajednice protiv izraelske politike je upuceno od strane profesora Jonathana Sacksa, britanskog poglavara rabina. U intervjuu koji je izašao u The Guardianu 27. augusta, 2002. godine, Sacks je oštro kritikovao izrael, rekavši da je država usvojila "neuvjetan" stav sa najdubljim idealima Judaizma i da je tekuci konflikt sa Palestincima korumpiranje izraelskog društva.
Sacks, koji je 1991. godine došao za poglavara rabina britanskih ortodoksnih Jevreja i koji je bio voda 280.000 clanova židovske zajednice u Britaniji je poznat kao odani pomagac Izraela i kao veteran koji je radio na uspostavi mira u zemlji, u intervjuu kaže: "Smatram da trenutna situacija nije ništa manje od tragicne. Ona u dugom toku tjera Izrael u anksioznom položaju zajedno sa našim najvecim idealima.” On dodaje da: "postoje stvari koje su se dnevno dogadale i ucinile da se kao Jevrej nelagodno osjecam.” Želio je kazati da je duboko potresen nad scenama izraelskih vojnika koji su nad ubijenim palestinskim leševima pozirali fotografima.
U optužbi na izraelsko divljanje poglavar rabina nas u ime judaizma podsjeca na važne cinjenice: nije dopušteno pravom muslimanu, niti pravom Jevreju da prolijeva nevinu krv. Sve božanske religije zabranjuju nasilje, rat, nepravedno ubijanje, a nareduju mir i pomaganje onima koji su potrebni pomoci.
Jonathan Sacks, naglašava takoder da Izraelci koji su vjekovima živjeli u disperziji, moraju vrlo dobro razumjeti loše stanje Palestinaca: Ne možeš zaboraviti naredbu koja se 36 puta spominje u Mojsijevim knjigama: „Ti si prognan da bi znao kakav je osjecaj prognanog.“ Ja to smatram osnovnim projektom države koji je autentican judejskom pravilu.
U istom intervjuu, Sacks je takoder, odgovorio na pitanje vezano za tajni susret u vrijeme konferencije vjerskih lidera sa Abdullahom Javadi-Amolijem, jednim od visokih duhovnih voda u Iranu, koja je održana 2000. godine. Vrlo interesantno je naglasio.
Za par minuta smo pronašli zajednicki jezik jer smo odredene stvari vrlo ozbiljno tretirali: ozbiljno smo tretirali vjeru i Tekstove. To je zajednicki jezik kojeg vjernici dijele.
Rijeci poglavara rabina gospodina Sacksa su primjer mirnog dijaloga koji se mora uspostaviti izmedu muslimana i Jevreja (i naravno kršcana). Sve tri vjere posjeduju pravdu, poštenje, izbavljenje ugroženih, mir i ljubav. Pripadnici sve tri religije vjeruju u Boga, vole iste poslanike, pa nema razloga za neprijateljstvo medu njima.

Islamsko videnje Židova Svaki musliman osjeca prirodnu i zakonsku
odgovornost naspram cionistickog terora

koji se u praksi sprovodi nad Palestincima. Dakako, neophodno je sada, i u svim slucajevima, stati uz pravdu i djelovati bez predrasuda. Svaki musliman je dužan zabraniti nasilno i nepravedno tretiranje nevinih Jevreja, a narocito onih koji se protive cionistickim Jevrejima. Antisemitizam i sve vrste rasizma su u oprecnosti sa islamskim kodeksima. Muslimani moraju ustati protiv svake vrste genocida, torture, nasilja i ne smiju diskriminirati nikoga na bazi religije, rase, vec to moraju osuditi. Protivljenje cionizmu ne smije biti alibi za mržnju svih Jevreja.

Istovremeno, drugi primjeri rasizma, kao što je prema crnim Afrikancima, su devijacije potekle iz sujevjerja raznih ideologija koje ne spadaju u okviru objavljenih božanskih religija. Takva sujevjerja sankcioniraju raznolikost u mišljenjima i socijalnim modelima, što je u ocitoj oprecnosti sa kur'anskim kodeksima. U korijenu antisemitizma se nalaze osjecaji neprijateljstva, nasilja i nemilosrda. Na suprotnoj strani Kur'an pripovijeda poniznost, ljubav prema drugim, sažaljenje i milosrde. On nareduje muslimanima da budu pravedni, i ako je potrebno, da oproste svojim neprijateljima: «O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedocite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže cestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što cinite! (Kur'an: 5:8) Šta više, «ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini – kao da je sve ljude poubijao.” (Kur'an: 5:32)

Radi toga je ubistvo cak jedne nevine osobe zlocin koji se ne može opravdati.

As we read in the Qur'an, God considers it a thing of beauty that humanity is composed of many peoples. However, such racist ideologies as Zionism prevent people of different races, languages, and religions from living together in peace.

Postojanje raznih rasa i ljudi na Zemlji nije razlog zapocinjanja rata, vec je ono radije eksponiranje heterogenosti koja oznacava ljepotu Božjeg stvaranja i darežljivosti. Fizicke razlike kod ljudi nisu markantne kod Boga, i svi muslimani vrlo dobro znaju da je bogobojaznost jedina odlika kod ljudi. Tu istinu Bog u Kur'anu navodi:

«O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali., najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur'an: 49:13)

Kao što Kur'an ne pravi razliku izmedu rasa i etnickih skupina, on takoder hrabri ljude razlicitih vjerovanja da žive u miru i harmoniji u istoj zajednici. Drugo glavno nacelo Kur'ana jeste da se ljudi ne smiju tretirati kao klasa zato što pripadaju odredenoj rasi, ljudima ili religiji. U svakoj zajednici postoje dobri i loši ljudi i to Kur'an izjavljuje. Tako Kur'an navodi za primjer dio kršcana i Jevreja koji su neprijateljski nastrojeni prema Bogu i religiji, ali nakon toga kaže sljedece:

„Ali nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noc Allahove ajete citaju i mole se; oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se cine dobra djela, a od nevaljalih odvracaju i jedva cekaju da ucine dobrocinstvo; oni su cestiti; bilo kakvo dobro da urade, bice za nj nagradeni. – A Allah dobro zna one koji se Njega boje.” (Kur'an: 3:113-115)

Muslimani ne mogu podržavati neprijateljstvo prema Jevrejima na bazi religije, jer se muslimani boje Boga i poštuju kur'anske kriterije. Zato je naše poimanje sukoba izmedu Izraelaca i Palestinaca potkrijepljeno upravo ovakvom tezom. Ono nije upereno protiv Jevreja i judaizma, vec protiv cionisticke ideologije kojom upravljaju neki lideri koji žele formirati i uspostaviti rasisticku i silnicku vladu.

HISTORIJA JEVREJA

Kao što smo i ranije naveli i sada kažemo da je cijela palestinska zemlja sveta za Jevreje, kršcane i muslimane. Razlog tome je što su svi poslanici koje je Bog slao da opominju narod, proveli dio, ili cio svoj život na toj zemlji.
Prema historijskim studijama koje su bazirane na arheološkim nalazima i svetim Tekstovima, poslanik Ibrahim ju u devetnaestom vijeku p.n.e. sa svojim sinovima i malim brojem pristalica prvi emigrirao u Palestinu koja se tada zvala Kan'an. Kur'anski komentari isticu da je Ibrahim, a.s., (Abraham) izgleda živio u palestinskom podrucju koje se danas naziva Al-Halil (Hebron). On se tu nastanio sa poslanikom Lutom, a.s. (Lot). Njegovu migraciju Kur'an ovako opisuje:

«O vatro», - rekosmo Mi – postani hladna, i spas Ibrahimu!» I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogucismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili.” (Kur'an, 21:69-71)

Podrucje koje je opisano kao «Zemlja koju smo Mi blagoslovili» u raznim tumacenjima Kur'ana je spomenuta kao palestinska zemlja.
Prije pojave Ibrahima, a.s., stanovnici Kan'ana (Palestinci) su bili idolopoklonici. On ih je uvjeravao da se klone idolatrije i da prepoznaju jednog i jedinog Boga. Prema historijskim izvorima, on je svoju ženu Hadžer i sina Ismaila (Ishmael) smjestio u Meki i njenoj okolini, dok je svoju drugu ženu Saru i sina Ishaka (Isaac) ostavio u Kan'anu. Isto tako Kur'an navodi da je poslanik Ibrahim neke svoje sinove smjestio u blizini Bejtu-l-harama koji je prema tumacenju Kur'ana lociran u dolini Mekke.

«Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Casnog hrama, da bi, Gospodaru moj, molitvu obavljali; zato ucini da srca nekih ljudi ceznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” (Kur'an, 14:37)

Following the death of Prophet Yusuf (Joseph), the Children of Israel endured great cruelty at the hands of Pharaoh.

Medutim, Ishakov sin Ja'kub (Jacob) se iselio u Egipat za vrijeme kraljevskog postavljenja njegovog sina Jusufa (Joseph). (Ja'kubovi sinovi su takoder upamceni kao «Djeca Izraela») Nakon Jusufovog izlaska iz zatvora i njegovog imenovanja za cuvara egipatskog trezora, Djeca Izraela su u Egiptu živjela u miru i sigurnosti.
Na neki nacin su se tokom vremena njihovi uvjeti promijenili tako da se faraon prema njima ophodio mnogo nasilno. U tom periodu je Bog poslao Musaa, a.s., (Mojsije), naredivši mu da ih izbavi iz Egipta. On je otišao faraonu i zamolio ga da ostavi paganska vjerovanja i da se posveti Bogu te da oslobodi Djecu Izraela koja su se, takoder, nazivala Izraelicanima. Ali je faraon bio grub i surov tiranin. On je porobio Djecu Izraela koja su za njega radila do smrti. Zatim je naredio egzekuciju muške djece. Nastavljajuci svoju surovost on se, takoder, neprijateljski odnosio prema Musau, a.s. Da bi sprijecio vjerovanje svojih sljedbenika, zapravo carobnjaka u Musaa, a.s., on je naredio da im se unakrsno prekinu ruke i noge.
Iako je faraon odbio poziv, Musa, a.s., i njegov narod su uz pomoc Allahovih cuda 1250. godine prije nove ere, pobjegli u Egipat Oni su se nastanili na Sinajski poluotok i u istocnom Kan'anu. U Kur'anu se navodi kako je Musa, a.s., naredio Djeci Izraela da udu u Kan'an:

«O narode moj, udite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmicite nazad, pa da se vratite izgubljeni.” (Kur'an, 5:21)

Nakon Musaa, a.s., Izraelicani su nastavili živjeti u Kan'anu (Palestini). Vracajuci se ponovo na historijske izvore saznajemo da je Davud, a.s., (David) postao kralj Izraela i da je formirao veoma jako kraljevstvo. Za vrijeme vladavine njegovog sina Sulejmana (Solomon), granice Izraela su se proširile od rijeke Nil na jugu do Eufrata na sjeveru, odnosno do današnje Sirije. To je bio velicanstveni period za izraelsko kraljevstvo obzirom na ostale mnoge oblasti, a posebno arhitekturu. U Jerusalimu je Sulejman imao sjajnu palacu i gradevinu hrama. Nakon njegove smrti, Bog je slao Djeci Izraela mnogo poslanika, medutim u vecini slucajeva oni ih nisu slušali vec su se protiv Boga bunili.

Those who disbelieve filled their hearts with fanatical rage - the fanatical rage of the Time of Ignorance - and God sent down serenity to His Messenger and to the believers, and bound them to the expression of guarding against evil which they had most right to and were most entitled to. God has knowledge of all things. (Qur'an, 48:26)

Kao rezultat njihove izrodenosti, izraelsko kraljevstvo se raspalo i postalo okupirano od strane raznih idolopoklonika, tako da su Izraelicani, takoder, poznati kao Jevreji, ponovo postali porobljeni. Kada je Palestina okupirana od strane rimske imperije, poslanik Isa, a.s., (Isus) je došao i ponovo pozvao Djecu Izraela da napuste svoju oholost, sujevjerje i buntovništvo, te da žive prema Božjoj vjeri. Nekoliko Jevreja je povjerovalo u njega, ali ga je vecina Djece Izraela negirala. Kako nam Kur'an kazuje za njih saznajemo: «Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili.” (Kur'an, 5:78) Nakon nekoliko vremena Bog je kaznio Jevreje tako što su ih Rimljani sve protjerali iz Palestine.
Naš cilj za ovo poduže objašnjenje jeste ukazivanje da pretpostavka «Palestina od Boga obecana zemlja Jevrejima» nije istinita. Ova tema ce biti podrobnije ispitivana u poglavlju koji govori o cionizmu. Cionisti gledaju na koncept o «Izabranom narodu», i «Obecanoj zemlji», kroz rasisticka sociva. Prema toj tvrdnji, svako ko vodi porijeklo od Jevreja je «odabran» i posjeduje «obecanu zemlju.” Ali, ocima Boga rasa nema nikakve vrijednosti, vec su vrijedni bogobojaznost i pravednost. U ocima Boga, jedino je odabran onaj koji nastavi slijedenje Ibrahimove vjere bez obzira koje rase bio.

Kur'an, takoder, akcentira ovu cinjenicu. Bog objavljuje da Jevreji nisu Ibrahimovi nasljednici koji se hvale da su «Djeca Ibrahimova», vec su to muslimani koji žive u skladu njegove vjere: «Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik i vjernici. – A Allah je zaštitnik vjernika.” (Kur'an, 3:68)

THE MUSLIM OBSERVER, 9.2001

W.REPORT, JULY 96 While Jews opposed to Zionism openly defy the Israeli government, fanatical Jews take the view: "The Promised Land is for the Chosen People. For good. For keeps. Forever." On a cover of Washington Report on Middle East Affairs, fanatical Jews are pictured carrying signs with this slogan. Due to such mistaken ideas, they behave cruelly toward their captive population of Palestinian Christians and Muslims.

MUSLIMANSKA PALESTINA

Od samog pocetka islamske historije, Palestina, a posebno grad Jerusalim, je bila sveta za muslimane. Nasuprot kršcanima i Jevrejima, muslimani su izrazili svoju pažnju prema svetosti Palestine i želju da donesu mir u tu oblast. U ovom poglavlju mi cemo navesti par primjera koji govore o toj cinjenici.
Isa, a.s., (Isus), inace jedan od poslanika koji su poslati Jevrejima, je napravio krupan preokret u jevrejskoj historiji. Kada su ga Jevreji odbili povjerovati nakon toga su protjerani iz Palestine i bili suoceni sa velikim nesrecama. Njegove pristalice su kasnije prozvani kršcanima. Medutim, religija koja se danas naziva kršcanstvom je formirana od strane drugog covjeka koji se zvao Pavle. On je dodao svoju licnu viziju Isusa na originalno ucenje i formulirao novu doktrinu po kojoj Isus nije definiran kao poslanik ili mesija – što zapravo jeste – vec kao božanska figura. Nakon dva i po stoljeca rasprave medu kršcanima, Pavlovo ucenje je umetnuto u doktrinu trojstva. To je bilo izoblicenje Isusovog ucenja i njegovih prvih pristalica. Nakon toga, Bog je objavio Kur'an Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., kako bi pripovijedao islam – vjeru Ibrahima, Musaa i Isaa – cijelom covjecanstvu.
Jerusalim je iz dva razloga svet za muslimane: prvi je taj što je on bio prva kibla muslimanima u toku namaza, a drugi razlog je što je on mjesto mi'radža najvece mu'džize koja je predstavljena Muhammedu, s.a.v.s., kada je u jednoj noci prešao iz Mesdžidu-l-harama u Mesdžidu-l-aksa i uspio se u Džennet.
Taj dogadaj Kur'an ovako opisuje:

«Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom casu noci preveo Svoga roba iz hrama casnog u Hram daleki, ciju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja naša pokazali. – On, uistinu, sve cuje i sve vidi. (Kur'an, 17:1)

Kada se u Kur'anu govori o Palestini, vecinom se Poslaniku, a.s., kaže da je ona

«blagoslovljena okolina» (17:1). Kada se u Kur'anu govori o Mesdžidu-l-aksa kaže se da je to zemlja «koju smo za ljude blagoslovili.” (21:71). Govoreci o egzodusu poslanika Ibrahima i Luta ta ista zemlja je opisana kao «zemlja koja je za svakog blagoslovljena.” Istovremeno je cijela Palestina bitna za muslimane jer su mnogi jevrejski poslanici baš u njoj živjeli i borili se u ime Boga, svoje živote polagali, ili umirali, te bili u njoj sahranjeni.
Stoga, nije cudo što su u proteklih 2.000 godina jedino muslimani bili snaga koja je donosila mir Jerusalimu i Palestini.

Halifa Omer donosi mir i pravdu Palestini

Nakon što su Rimljani protjerali Jevreje iz Palestine, Jerusalim sa okolinom je bio napušten.
Medutim, nakon što je rimski imperator Konstantin prihvatio kršcanstvo, (312), Jerusalim još jednom postaje centralni interes. Rimljanski kršcani su sagradili crkve u Jerusalimu i grad pretvorili u kršcanski grad. Palestina je postala rimljanska (bizantinska) teritorija sve do sedamnaestog vijeka, kada je na kratko postala dio perzijske imperije. Najzad Bizantinci su je povratili.

Qubbat as-Sakhrah

Glavni preokret u palestinskoj historiji predstavlja 637. godina kada je Palestina došla pod kontrolom muslimana. Taj dogadaj je donio mir i harmoniju Palestini u kojoj su prije toga vjekovima na sceni bili ratovi, izgnanstva, progonstva i masakri. Šta više, svaki put kada je mijenjana vlast u njoj, što je bilo frekventno, ona je bila svjedok novim brutalnostima. Pod muslimanskom vlašcu njeni stanovnici, bez obzira na vjerovanja, su zajedno živjeli u miru i harmoniji.
Palestina je osvojena od strane drugog halife Omera ibn Al-Hattaba. Kada je on ušao u Jerusalim svim stanovnicima je pokazao znacenje tolerancije, zrelosti i blagosti, bez obzira na vjeru koju su ispovijedali. To je bio znak njihove lijepe i nove buducnosti. Vodeca britanska komentatorka religija, gospoda Karen Armstrong u svojoj knjizi Sveti Rat, ovako opisuje osvajanje Jerusalima od strane Omera, r.a.
Halifa Omer je u Jerusalim ušao na bijeloj kamili uz pratnju mirovnog sudije grada, grckog patrijarha Sofronija. Halifa je odmah zamolio da ga odvedu do Mesdžidu-l-aksa i tamo je na mjestu Muhammedovog nocnog putovanja kleknuo moleci se Allahu. Patrijarh je to sa zebnjom posmatrao. Mislio je da taj covjek mora biti isti onaj na kojeg je nagovijestio poslanik Danijel, rekavši da ce uci u hram. To mora da je antikrist koji ce navijestiti posljednje Dane. Omer je potom upitao za kršcanske svetinje i dok je bio u crkvi Svetog groba, nastupilo je vrijeme muslimanske molitve. Patrijarh ga je uljudno pozvao da obavi molitvu tu gdje se nalazi, ali Omer je isto tako uljudno to odbio. Ako bih se ja pomolio u crkvi, objašnjava on, muslimani bi to upamtili pa bi na tom mjestu sagradili džamiju što bi znacilo da žele porušiti crkvu Svetog groba. Umjesto toga Omer je otišao da se pomoli nedaleko, ali na dovoljnoj distanci od crkve. Nasuprot Svetog groba još postoji mala džamija koja je podignuta posvecena halifi Omeru.
Druga velika Omerova džamija je sagradena na mjestu Uzvišenog hrama kako bi se obilježilo muslimansko osvajanje, zajedno sa Mesdžidu-l-aksa koja se pamti po Muhamedovom nocnom putovanju. Niz godina su kršcani koristili prostor porušenog jevrejskog hrama kao gradsku deponiju smeca. Halifa je vlastitim rukama pomagao muslimane u otklanjanju dubrišta i na tom mjestu su muslimani podigli dva svetilišta kako bi zasadili islam u trecem gradu po važnosti za islamski svijet. 9
Ukratko receno muslimani su donijeli civilizaciju u Jerusalim i u cijeloj Palestini. Umjesto držanja uvjerenja koje ne bi pokazivalo poštivanje prema svetim vrijednostima drugih ljudi, i umjesto ubijanja ljudi iz prostog razloga što slijede razlicitu vjeru, islamska pravda, tolerancija i moderna kultura je donijela mir i harmoniju u muslimanskom, kršcanskom i Jevrejskom podrucju i zajednici. Muslimani nisu nikada pribjegavali kampanjama nasilnog preobražaja. Nasuprot tome, kada su neki nemuslimani vidjeli da je islam istinita vjera u nju su slobodne volje prešli.
Taj mir i harmonija su trajali onoliko dugo koliko su muslimani upravljali podrucjem. Medutim, krajem jedanaestog stoljeca vanjske osvajacke vojske iz Evrope su ušle u podrucje i svirepo i divlje, kako prije nije niko vidio, opljackali civiliziranu zemlju Jerusalim. To su bili krstaški osvajaci.

Krstaško divljaštvo i Salahudinova pravda

U vrijeme dok su palestinski Jevreji, kršcani i muslimani živjeli zajedno u miru, Papa je odlucio organizirati krstaški rat. Odazivajuci se na poziv Pape Urbana II, 27. novembra 1095. godine na svecenickom saboru više od 100.000 Evropljana je krenulo na Palestinu da bi «oslobodili» Svetu Zemlju od muslimana i da bi našli basnoslovno bogatstvo Istoka. Nakon dugog i tegobnog putovanja i mnogo pljacke i ubistva tokom putovanja, oni su 1099. godine osvojili Jerusalim. Grad je pao nakon blizu pet nedjelja opsade. Kada su križari ušli u njega izvršili su divljacka krvoprolica. Svi jerusalimski muslimani i Jevreji su stavljeni pod mac.
Prema rijecima jednog historicara: «Oni su ubijali sve Saracene i Turke, bez obzira muškarce ili žene, na koje su naišli….”10 Jedan od krstaša po imenu Rejmond od Agile se tom nasilju dicio:

The Crusaders captured Jerusalem after a five-week siege, and proceeded to loot the city's treasures and slaughter its Jews and Muslims.

Bilo je predivnih prizora koje si mogao vidjeti. Neki od naših ljudi (a to je bilo mnogo sažaljivo) je kidao glave svojih neprijatelja. Drugi su ih pak pogadali strijelama, tako da su padali sa kula; neki su ih bacanjem u vatru duže mucili. Tuce glava ruku i nogu su se mogle vidjeti na ulicama grada. Bilo je neophodno da se raskrci put od tijela ljudi i konja. Ali to su bile male stvari naspram onoga šta se desilo kod Solomonovog hrama, na mjestu gdje su vjerske sluge normalno pjevali… u hramu i predvorju Solomona, covjek je jahao u krvi do koljena.11
Tijekom dva dana križari su na barbarski nacin koji je malo prije opisan, ubili blizu 40.000 muslimana. Mir i harmonija koja je za vrijeme Omera vladala Palestinom, nestala je u teškim pokoljima. 12
Križari su proglasili Jerusalim za svoju prijestolnicu i formirali latinsko kraljevstvo koje se protezalo od Palestine do Antioka. Ali njihova uloga u svemu tome je kratko trajala, jer je Salahudin sakupio sve muslimanske kraljevine pod svojom zastavom u svetoj bitci na Hattinu koja se odigrala 1187. godine. Nakon te bitke dva lidera kršcanske armije Rejnald od Catilona i Kralj Gaj su dovedeni pred Salahudinom. On je pogubio Rejnalda od Catilona koji je bio sramni krivac za teške zlocine koji su ucinjeni prema muslimanima, ali je kralja Gaja pustio da ode, jer nije pocinio takve zlocine. Palestina je još jednom vidjela pravo znacenje istine.

Saladin (Salah ud-Din al-Ayyubi), who defeated the Crusaders in the battle of Hattin, was noted in historical sources for his justice, courage, and honorable character.

Tri mjeseca nakon Hattina, tacno u istom danu kada je Poslanik Muhammed, a.s., obavio nocno putovanje kroz nebesa iz Mekke u Jerusalim, Salahudin je ušao u Jerusalim i oslobodio ga od krstaške okupacije duge 88 godina. Nasuprot krstaškog «oslobodenja» Jerusalima, Salahudin nije takao ni jednog kršcanina u gradu otklanjajuci na taj nacin njihovo strahovanje da ce biti masakrirani. On je samo naredio da svi latinski kršcani (katolici) napuste Jerusalim. Pravoslavnim kršcanima koji nisu bili križarije bilo dozvoljeno da ostanu i da se mole kako žele.
Drugo zauzece Jerusalima, Karen Armstrong opisuje sljedecim rijecima:
Salahudin je 2. oktobra 1187. sa svojom armijom kao osvajac ušao u Jerusalim i za narednih 800 godina Jerusalim je ostao muslimanski grad. Salahudin je održao svoju rijec i osvojio grad u skladu najviših islamskih ideala. On se nije osvecivao za masakr koji je pocinjen 1099. godine, vec je ispoštovao kur'anski savjet: (16:127) i kada je on sprijecio ubijanja neprijateljstva su prestala (2:193-194) Ni jedan jedini kršcanin nije ubijen i nije bilo otimacine. Otkupnine su smišljeno bile veoma niske… Salahudin je cesto puta plakao zbog stanja familija koje su ostale razdvojene i mnogo njih je kao što Kur'an nalaže besplatno oslobodio, iako je dugo imao problema sa svojim riznicama. Njegov brat Adil je bio jako uzbuden stanjem zatvorenika, tako da je zamolio Salahudina za hiljade njih da ih otkupi pa ih je nakon toga sve oslobodio. Svi muslimanski lideri su posmatrali sa cudenjem bogate kršcane koji bježe sa svojim bogatstvom koje je moglo osloboditi sve zatvorenike. Patrijarh Heraklije je platio svojih deset dinara otkupnine kao svi drugi, cak mu je obezbijedena specijalna pratnja koja je cuvala njegovu riznicu tokom putovanja do Tira. Ukratko receno, Salahudin i njegova armija se veoma milostivo i pravedno odnosio naspram kršcana i pokazao više sažaljenja prema njima od njihovih vlastitih voda. 13
Nakon Jerusalima križari su nastavili svoje barbarstvo, a muslimani svoju pravdu u drugim gradovima Palestine. Ricard Lavlje Srce, inace covjek koji je poznat kao veliki heroj u britanskoj historiji, je u zamku Akre 1194. podmuklo pogubio 3.000 muslimana medu kojima je bilo mnogo žena i djece. Iako su muslimani svjedocili to divljaštvo, oni nikada nisu uzvratili istom mjerom. Radije su poštivali Božje komande: «I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam sprijecili pristup Casnom hramu, nikako ne navede da ih napadnete!» (Kur'an, 5:2) Takoder, nikada nisu upotrebljavali silu prema nevinim ljudima. Dakako, oni nikada bespotrebno nisu pribjegavali nasilju, cak ni prema poraženoj krstaškoj vojsci. Krstaško divljaštvo i muslimanska pravda su još jednom otkrili historijsku istinu: administracija koja je sagradena na islamskim principima dopušta ljudima razlicitih vjera da zajedno žive. Ta cinjenica se nakon Salahudina protezala kroz svih 800 godina, tacnije tokom cijelog otomanskog perioda.

When King Richard I of England captured the Castle of Acre, he massacred the Muslims. The painting below depicts the executions of hundreds of Muslim captives. Their corpses and severed heads piled up beneath the platform.

Pravedna i tolerantna vladavina otomanske imperije

Sultan Selim je 1514. godine osvojio Jerusalim sa okolinom i upravo tada je pocela otomanska vladavina u Palestini. Kao i u drugim otomanskim državama ovaj period je omogucio Palestini da uživa mir i stabilnost, nasuprot cinjenici da su u njoj živjele jedna pored druge tri razlicite religije.
Otomansko carstvo je vodeno «nacionalnim sistemom.” Osnovna karakteristika u tome je bila da su ljudi razlicitih vjera mogli živjeti sukladno principima svoje vjere i legalnih sistema. Kršcani i Jevreji koje Kur'an naziva onima kojima je Knjiga data, su u otomanskoj zemlji našli toleranciju, bezbjednost i slobodu.

After Sultan Selim's conquest of Jerusalem and its environs in 1514, a 400-year period of peace and security began on Palestinian lands.

Najvažniji razlog tome je što je otomansko carstvo, inace islamska država kojom su upravljali muslimani, nije imalo pretenzija natjerati gradane da prihvate islam. Nasuprot tome, vidi se da su donijeli mir i sigurnost za nemuslimane i prema njima se korektno odnosili tako da su oni bili zadovoljni islamskom vladavinom i pravdom.
U isto vrijeme su ostale vece države imale nasilni, opresivni i netolerantni sistem vladavine. Španija nije mogla tolerirati postojanja muslimana i Jevreja na njenoj teritoriji, vec je nad njima pocinila veliko nasilje. U mnoge druge evropske zemlje Jevreji su, maltretirani samo zato što su bili Jevreji. (Oni su natjerani da žive u getoima), gdje su nekada bivali žrtve masovnih pogubljenja. Kršcani ne mogu cak živjeti zajedno sa sobom: borbe izmedu protestanata i kršcana koje su se dešavale tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeca su otjerale Evropu u krvava bojna polja. Rat koji je trajao 30 godina je upravo proizvod tog konflikta. Rezultat toga rata je taj što je centralna Evropa postala poprište, a samo u Njemackoj je 5 miliona ljudi (trecina stanovništva) išcezlo.
Nasuprot tim brutalnostima, otomansko carstvo i druge muslimanske države su svoju vlast osnovale na kur'anskim naredbama tolerancije, pravde i humanog upravljanja. Razlog pravde i civilizacije koja je predstavljena preko Omera, r.a., Salahudina, otomanskih sultana i mnogih muslimanskih voda, a koja je danas primljena od strane Zapada, leži u njihovom punom vjerovanju u kur'anske naredbe od kojih možemo navesti sljedece:

«Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravicno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah sve cuje i vidi. (Kur'an, 4:58)

«O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedocite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rodaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedocili ili svjedocenje izbjegavali, - pa, Allah zaista zna ono što radite.” (Kur'an, 4:135)

«Allah vam ne zabranjuje da cinite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravicni.” (Kur'an, 60:8)

»A ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak ucini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je ucinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrano izmirite i budite pravedni; Alah, zaista pravedne voli.” (Kur'an, 49:9)

Studies of Palestine during the late Ottoman period reveal an advanced level of welfare, trade, and industry throughout the region.

U politici postoji fraza koja glasi «snaga korupcije.” To znaci da svako ko posjeduje politicku snagu na neki nacin korištenjem svojih prilika i mogucnosti postaje korumpiran. Ovo se zaista odražava na mnoge ljude jer oblikuju svoj moral prema socijalnom pritisku. Drugim rijecima, izbjegavaju nemoral bojeci se društvene osude ili kazne. Njima vlast garantira snagu i smanjuje važnost društvenih pritisaka nad njima. Rezultat tome je da postaju korumpirani ili se lahko nagode sa svojim moralom. Ako posjeduju apsolutnu vlast, oni na taj nacin postaju diktatori i mogu pokušati da zadovolje vlastite želje na bilo koji nacin.
Zakon o korupciji se nije aplicirao jedino na ljude koji vjeruju u Allaha i koji su prigrlili svoju vjeru iz straha i ljubavi prema Bogu i koji žive sukladno vjeri. Njihov moral nije definiran od strane društva, niti cak najviša vlast na njega ne može utjecati.
Bog u jednom ajetu kaže:

«One koji ce, ako im damo vlast na zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji ce tražiti da se cine dobra djela, a odvracati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraca.” (Kur'an, 22:41)

U Kur'anu Bog predstavlja Davuda, a.s., kao primjer idealnog vladara, pojašnjavajuci pri tom kako je s pravdom sudio izmedu onih koji su došli da im se sudi. Takoder se vidi kako se on s kompletnom pokornošcu molio Bogu. (Kur'an, 38:24)

Historija islama, koja inace odražava odgoj kome Bog uci muslimane u Kur'anu, je prepuna pravde, milosrda, skromnosti i zrelih vladara. Sve dok se muslimanski vladari budu bojali Boga, ne mogu pasti u korupciju, uobraženost ili imati okrutan stav. Naravno da je bilo muslimanskih vladara koji su bili korumpirani i odvojeni od islamskog morala, ali su to izuzeci i odstupanje od norme. Prema tome, islam je dokazao da je jedini vjerski sistem koji nudi pravdu, toleranciju i sažaljiv nacin vladanja u zadnjih 1.400 godina.

The Ottomans brought peace, stability, and civilization to all the lands they conquered. One can still find fountains, bridges, inns, and mosques from the Ottoman period throughout Palestine. (Left) Herogate, 16th century (Right) Khan al-Umdan

Palestinska zemlja je testament islamskog pravednog i tolerantnog vladanja koje prima utjecaj mnogih razlicitih religija i ideja. Kao što smo ranije istakli, vlade Poslanika Muhammeda, a.s., Omera, Salahudina i turskih sultana su bile takve da su ih cak i nemuslimani prihvatali. Period pravednog upravljanja je trajao sve do dvadesetog stoljeca kada se muslimanska vladavina završila u 1917. godini i kada je podrucje gurnuto u haos, teror, krvoprolice i rat.
Jerusalim, centar tri religije je pod vladavinom Turaka iskusio najduži period stabilnosti u svojoj historiji. Tada je mir, izobilje i razvoj ušla u vlast i u cijelo carstvo. Kršcani, Jevreji, muslimani i njihova druga naimenovanja su bogoslužili kako su sami željeli. Oni su poštivali vlastita uvjerenja i slijedili svoje obicaje i tradicije. To je bilo moguce jer su Turci vladali na nacin koji je donosilo red, pravdu, mir, prosperitet, tako da je prema tom uvjerenju tolerancija naspram njihovih posjeda bila sveta dužnost.
Mnogi historicari i politicki istražitelji su zabilježili ovu cinjenicu. Jedan od njih je ekspert za Bliski Istok i poznati profesor na Kolumbija Univerzitetu, gospodin Edvard Said. Potice iz kršcanske porodice iz Jerusalima. Svoja istraživanja je nastavio u americkim univerzitetima, daleko od svoje zemlje. U intervjuu kojeg je dao izraelskom casopisu Hazaret preporucuje povratak «Otomanskog nacionalnog sistema», ako se želi uspostaviti trajni mir na Bliskom Istoku. Po njegovim rijecima:

The Ottomans brought peace, order, and tolerance everywhere they went.

«Jevrejska manjina može opstati na putu sa drugim manjinama u arapskom svijetu, ako se uspostavi vlast kao što je bila u otomanskoj imperiji sa njihovim nacionalnim (milet) sistemom. Izgleda da je ono što su oni tada imali mnogo humanije od onog što mi danas posjedujemo.”14
Zaista, od kako se završila turska vladavina, Palestina nije nikada više bila svjedok drugog «humanog» upravljanja. U periodu izmedu dva svjetska rata, Britanci su slomili Arape sa svojom strategijom «zavadi pa vladaj» i istovremeno ovlašcivala je cioniste koji su se kasnije i njima suprotstavljati. Cionisti su izazvali gnjev kod Arapa, a od 1930. godine u Palestini su na sceni sukobi izmedu te dvije grupe. Cionisti su formirali teroristicke grupe kako bi se borili protiv Palestinaca, i ubrzo nakon toga, poceli su takoder napadati Britance. Britanija je jednom digla ruke i odbila svoj mandat kojeg je imala u tom podrucju 1947. pa su se sukobi pretvorili u rat, a izraelska okupacija i masakri koji se do današnjih dana nastavljaju, su postali ozbiljni.
Da bi u podrucju još jednom zavladala humana vladavina, Jevreji moraju napustiti cionizam i cilj da «Palestina bude iskljucivo za Jevreje,» i moraju prihvatiti ideju dijeljenja zemlje sa Arapima pod jednakim uvjetima. Arapi moraju napustiti neislamske ciljeve kao što je «sužavanje Izraela sve do mora,» ili «stavljanje svih Jevreja pod mac,» i moraju prihvatiti ideju zajednickog življenja sa njima. Prema Saidu, to bi znacilo povratak otomanskog sistema koji je jedino rješenje da omoguci zajednicki, miran i bezbjedan život u podrucju. Takav sistem može kreirati ambijent regionalnog mira i bezbjednosti isto kao što je kreiran u prošlosti.
U posljednjem poglavlju cemo ispitivati detalje ovog rješenja. Ali prije nego što to uradimo, hajde da preispitamo prošlost kako bi uocili nered i nasilje koje je obuzelo Palestinu nakon završetka muslimanske vladavine.

TURKIYE - Turkish Daily, 15.4.95 WE MISS THE OTTOMANS The Arab world longs for the days when civilization, tolerance and justice prevailed.

TURKIYE - Turkish Daily, 7.01.96 LEWIS: THE MIDDLE EAST IS LOOKING FOR A LEADER

ZAMAN-Turkish Daily, 30.8.01 THE OTTOMAN SOLUTION FOR JERUSALEM The plan for a solution to the Jerusalem problem, drawn up by Turkey on the basis of the policies implemented in the region by the Ottomans regarding the status of Jerusalem at a time when the Middle East peace process is going through its most difficult times, has been welcomed by the Palestinians, while Israel is uneasy at the suggestion.

TURKIYE-Turkish Daily, 8.10.01 TAKING THE OTTOMANS AS A MODEL HP Chairman Fiorina says, "The 600-year empire was the cement of peace."

Many of today's politicians and historians contend that the Ottoman model is an extremely important example of how the Middle East problem might be solved. AKSAM-Turkish Daily, 8.11.01 NOSTALGIA FOR THE OTTOMANS IN THE WEST As the West seeks a solution to the conflicts in various parts of the world, it longs for the might of the Ottoman Empire.

ORTADOGU-Turkish Daily, 10.11.01 THE WESTERN WORLD LOOKS TO THE OTTOMANS As the West seeks a solution to the conflicts in various parts of the world, it longs for the might of the Ottoman Empire.

ORTADOGU-Turkish Daily, 10.11.01 THE WESTERN WORLD LOOKS TO THE OTTOMANS The West, unable to find a solution to the conflicts in different parts of the world, longs for the might of the Ottoman Empire. This view was expressed in a report aired by the American news agency Associated Press.

VIOLENCE ROSE AFTER THE OTTOMANS LEFT The violent events in the last century which began when the British forced the Ottomans out of the region led to the Palestinians suffering colonization, exile and occupation. The Israeli people, on the other hand, have never been able to live in security.

CIONIZAM – SEKULARNI NACIONALIZAM KOJI JE IZNEVJERIO JUDAIZAM

U posljednjoj dekadi devetnaestog stoljeca austrijski Jevrej novinar po profesiji Theodor Herzl (1860-1904) je u svjetsku agendu donio cionizam. Herzl je zajedno sa svojim drugovima imao veoma slabo vjerovanje. Oni su na jevrejstvo gledali kao na ime rasne pripadnosti, a ne kao na vjersku zajednicu. Oni su sugerirali da su Jevreji zasebna rasa od evropskih nacija i da je za njih nemoguce živjeti zajedno sa drugima, tako da moraju osnovati svoju vlastitu domovinu. Osnivac cionizma Therodor Herzl je mislio o Ugandi kao buducoj jevrejskoj državi i to je postalo poznato kao «Plan Uganda.” Cionisti su se kasnije odlucili na Palestinu. Razlog tome je taj što je Palestina smatrana kao «historijska domovina Jevreja,» što je za njih bilo važnije od bilo kojeg religijskog znacaja.
Cionisti su ucinili mnoge napore da bi privukli Jevreje da prihvate te nereligijske ideje. Nova svjetska cionisticka organizacija je preuzela veliku propagandu u skoro svim zemljama u kojima je bilo Jevreja. Poceli su sa propagandom da Jevreji ne mogu mirno živjeti sa drugim narodima i da su oni posebna „rasa“. Prema tome, oni su otišli u Palestinu i tamo se naselili. Vecina jevrejskih zajednica je ignorirala takve pozive.
Prema mišljenju izraelskog državnika Amnoma Rubinsteina: «Cionizam je revolt protiv njihove (jevrejske) otadžbine i protiv sinagoga rabina.”15 Stoga, su mnogi Jevreji kritikovali ideologiju cionizma. Glavni religijski lider po imenu rabin Hirsch je rekao: «Cionizam želi definirati jevrejski narod kao nacionalni entitet, što predstavlja bogohuljenje.”16

The farmer and the Wailing Wall on this flier, which depict the Zionist leaders Max Nordau, Theodor Herzl, and Prof. Mandelstamm, represent the "Zionist Dream."

Poznati francuski mislilac, musliman, Roger Garaudy je u vezi ove teme napisao sljedece:
Najljuci neprijatelj poslanicke jevrejske vjere je nacionalisticka, rasisticka i kolonijalisticka logika plemenskog cionizma koji je roden u XIX stoljecu nacionalisticke, rasisticke i kolonijalisticke Evrope. Ova logika, koja je inspirirala sve kolonijalizme Zapada i sve ratove jednog nacionalizma protiv drugog, je samoubilacka logika. Za Izrael nece biti buducnosti i sigurnosti, niti ce za Bliski Istok biti mira, sve dok Izrael ne postane decioniziran i dok se ne vrati Ibrahimovoj vjeri koja je duhovno, bratsko i zajednicko nasljede sviju tri religija: judaizma, kršcanstva i islama. 17
Na ovaj nacin je cionizam ušao u svjetsku politiku kao rasisticka ideologija koja smatra da Jevreji ne mogu živjeti zajedno sa drugim narodima. Prije svega, ova pogrešna ideja je uzrokovala mnogo problema i pritisaka na Jevreje koji žive u dijaspori. A, takoder, muslimanima na Bliskom Istoku donijela je izraelsku politiku okupacije i pripajanja (aneksije), uz siromaštvo, teror, krvoprolice i smrt. Ukratko receno, cionizam je aktualna forma sekularnog nacionalizma koja izvire od sekularne filozofije, a ne iz religije. Medutim, kao i u slucaju drugih vrsta nacionalizma, cionizam je, takoder, pokušao da upotrijebi religiju za svoje vlastite ciljeve.

Cionisticko lažno tumacenje Tore

Tora je sveta Knjiga koju je Bog objavio poslaniku Musau, a.s. Bog u Kur'anu kaže: «Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo…» (Kur'an, 5:44) Kur’an, takoder, kaže da je Tora izoblicena unošenjem ljudskih rijeci. Ono što mi danas imamo je „izoblicena Tora“.
Medutim, skorašnja ispitivanja otkrivaju da u toj Knjizi postoji mnogo vjerskih istina, kao što su vjerovanje u Boga, pokoravanje Njemu, zahvala Njemu, bojazan od Njega, pravda, saucešce, milosrde, protivljenje nasilju i nepravdi i sve stvari koje se nalaze u Tevratu i drugim knjigama Staroga Zavjeta.
Pored ovoga, ratovi koji su tokom historije proizveli masakre su povezani sa Torom. Ako ljudi žele naci osnove – premda sa izopacenim cinjenicama – za nasilje, masakre i ubistva, oni mogu itekako uzeti te odjeljke kao bibliografiju. Cionizam nalazi utocište u ovoj metodi da bi ozakonio svoj terorizam koji je aktualno fašisticki terorizam. Dakako, on je u tome bio itekako uspješan. Kao primjer, uzeli su odjeljke koji imaju veze sa ratom i masakrom, da bi ozakonili svoje masakre prema nevinim Palestincima. Ovo je namjerno izvitopereno tumacenje, medutim, cionizam koristi religiju da bi legalizirao svoje fašisticku i rasisticku ideologiju.
Cionisti, takoder, zasnivaju svoje stavove na vlastite interpretacije stihova koji su u vezi sa «odabirom» kojeg je Bog zagarantirao Jevrejima. Nekoliko kur'ansklih ajeta govori o tom pitanju:

O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao. (Kur'an, 2:47)

Sinovima Israilovim smo Knjigu I vlast I vjerovjesništvo dali i lijepim jelima smo ih bili opskrbili, I iznad svih naroda ih uzdigli. (Kur'an, 45:16)

Kur'an pojašnjava kako je Bog blagoslovio Jevreje i kako ih je ujedno nacinio dominantnim nad ostalim narodima. Ali ti ajeti ne impliciraju «odabir» kojeg radikalni Jevreji razumiju, vec upucuju na cinjenicu da je vecina poslanika došla sa te linije i da su Jevreji igrali veoma važnu ulogu u to vrijeme. Ajeti pojašnjavaju da su oni svojim vrlinama i autoritetom «privilegirani medu ostalim ljudima.” Kada su odbacili Isusa, ta karakteristika je došla do išceznuca.
Kur'an smatra da odabir pripada poslanicima i vjernicima koje je Bog uputio ka istini. Ajeti dovode u vezu to da su poslanici izabrani i izvedeni na pravi put, pa onda blagoslovljeni. Navest cemo neke ajete koje se ticu ove teme:

Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A mi smo njega na ovom svijetu odabrali, i na onom ce biti medu dobrima. (Kur'an, 2: 130)

I neke pretke njihove i potomke njihove i bracu njihovu – njih smo odabrali i na pravi put im ukazali. To je Allahovo uputstvo na koje On ukazuje onima kojima hoce od robova Svojih. A da su oni druge njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su cinili. To su oni kojima smo Mi knjige i mudrost i vjerovjesništvo dali. Pa ako oni u to ne vjeruju, Mi smo time zadužili ljude koji ce u to vjerovati. (Kur'an, 6:87-89)

To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošcu Svojom obasuo, potomci Ademovi I onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog citali, oni bi licem na tle padali i plakali. (Kur'an, 19:58)

Ali, radikalni Jevreji se oslanjaju na izoblicenim pojašnjenjima, smatrajuci «odabir» kao rasnu karakteristiku, te zato svakog Jevreja smatraju superiornim njegovim samim rodenjem. Zbog toga su Djeca Izraela zauvijek smatrana superiornim nad ostalim ljudima.
Druga ogromna izopacenost u ovom gledištu je predstavljanje ovog navodnog prvenstva kao «naredbu prakticiranja brutalnosti nad drugim narodima». Do ove mjere cionisti opravdavaju njihovo ponašanje okiceno starom mržnjom koja se može naci u nekim aspektima talmudskog judaizma. Prema tom pogledu, za Jevreje je obicna stvar da varaju one koji nisu Jevreji, da pljackaju njihovo bogatstvo i imanje, te da ih, ako je neophodno, ubiju, ukljucujuci u tome žene i djecu. 18 U stvarnosti to je sve kriminal koji šteti pravoj religiji, Božjim naredbama o zaštiti pravde, poštenju i pravima ugroženih, te životu u miru i ljubavi.
Nadalje, takve neznabožacke teorije oznacavaju kontradiktornost sa samom Torom koja u odredenim stihovima osuduje nasilje i surovost. Medutim, cionisticka rasisticka ideologija odbija takve stihove kako bi napravila vjerski sistem koji ce biti baziran na ozlojedenosti i gnjevu. Umjesto da padnu pod utjecaj cionisticke ideologije, Jevreji koji istinski vjeruju u Boga, ce radije prepoznati da im njihova religija govori da ostanu vjerni vjeri koja govori ne budi nepravedan u sudenju, ne budi ravnodušan prema siromasima, ne poštuj covjeka zbog njegove moci. Moraš pravedno suditi svojem komšiji. Nemoj ici kao torokuša medu svoj narod; nemoj stati protiv života svojeg komšije. Ja sam Gospodar. Nemoj mrziti svojeg brata u srcu. Ti zasigurno trebaš koriti svojeg brata i ne smiješ nositi grijeh zbog njega. (Stari Testament, Levicani, 19:15-17)
On ti je, o covjece, pokazao šta je dobro; i šta Gospodar od tebe iziskuje. Onda radi pravedno, voli milosrdno i idi sa svojim Bogom ponizno. (Stari Testament, Mihaje, 6:8)
Ne ubij. Ne cini preljubu. Ne kradi. Ne svjedoci krivo protiv svojeg komšije. Ne priželjkuj kucu svojeg komšije… (Stari Testament, Egzodus, 20:13-17)
Prema Kur'anu, takoder, rat je u osnovi manifest odbrane. Cak i ako je rat objavljen zajednici, životi nevinih i uloga zakona moraju biti zašticeni. Naredba ubistva žena, djece i staraca se ne može dozvoliti ni u jednoj religiji, vec samo preko fabriciranja i lažnog prikazivanja nekog religijskog stava. U Kur'anu Bog ne samo da osuduje takvu vrstu animoziteta, vec kazuje da su svi ljudi u Njegovim ocima jednaki, te da njihova superiornost ne zavisi o rasi, srodstvu, ni nikakvom zemljanom kvalitetu, vec samo na pravicnosti – ljubavi i blizini prema Njemu.

O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (Kur'an, 49: 13)

Pored ove lažne religijske maske, stvarni razlog cionistickog barbarizma i nemilosrdnosti, je veza sa devetnaestovjekovnim evropskim kolonijalistickim mentalitetom. Kolonijalizam nije samo politicki ili ekonomski sistem; on je simulacijska ideologija. Cionizam, koji vjeruje da industrijalizirane nacije Zapada imaju pravo kolonizirati i okupirati nenapredne nacije u tom regionu, vidi to kao proces prirodnog rezultata medunarodne «prirodne selekcije». Drugim rijecima, cionizam je proizvod socijalnog darvinizma. U okviru ove ideologije Engleska je kolonizirala Indiju, Južnu Afriku i Egipat, a Francuska je kolonizirala Indokinu, sjevernu Afriku i Gvanaju. Inspirirani tim primjerima, cionisti su odlucili kolonizirati Palestinu za Jevreje.
Cionisticki kolonijalizam je postao mnogo gori od britanskih i francuskih kopija, jer su ovi zadnji, na posljetku, dozvolili svojim kolonijama da žive (nakon što su se predali) i da ucestvuju u edukaciji, nepristranoj administraciji i infrastrukturi. Ali, kako cemo kasnije vidjeti, cionisti cak ne priznaju pravo Palestinaca da žive; vidjet cemo njihovu praksu etnickog cišcenja i ne davanje nikakvog doprinosa tim ljudima pod njihovom vladavinom. Možeš cak reci, da oni nisu postavili ni jednu ciglu za Palestince.

Cionisticki sukob sa Jevrejima

Druga karakteristika cionizma je oslanjanje na lažnu propagandu. Možda jedan od najvažnijih slogana jeste «zemlja bez ljudi, za ljude bez zemlje». Drugim rijecima, Palestina, odnosno «zemlja bez ljudi» se mora dati Jevrejima, ili „ljudima bez zemlje”. Pocetkom dvadesetih godina prošlog stoljeca, Cionisticka svjetska organizacija je nepopustljivo koristila ovaj slogan da bi uvjerila evropske vlade, uglavnom Englesku i njen narod, da Palestina mora biti dodijeljena Jevrejima. Kao rezultat toga nagovaranja u 1917. godini, Engleska je u svojoj Balforskoj deklaraciji proglasila da «njeno visocanstvo, Vlada, sa naklonošcu, smatra Palestinu narodnom domovinom za jevrejski narod».
Zapravo, slogan «zemlja bez naroda, za narod bez zemlje», je bio neistinit. Kada se cionisticki pokret pojavio, Jevreji nisu bili «bez zemlje», niti je Palestina bila «zemlja bez naroda».
Jevreji nisu bili bez zemlje, jer je vecina njih živjela u miru i sigurnosti u raznim državama. Posebno u industrijaliziranim zemljama Zapada jevrejske vjerske skupine nisu imale bojazan za svoje živote. Za vecinu njih, ideja o napuštanju svojih država radi emigracije u Palestinu, im nikada nije padala na pamet. Ta ideja se pojavila kasnije kada su cionisti pozivali na «seobu u Palestinu», ali vecina Jevreja je to odbila. Kasnijih godina anti-cionisticki Jevreji su se preko vlastitih udruženja aktivno opirali tom cionistickom pokretu.
Imajuci službenu podršku Balforske deklaracije, cionisti su se našli u teškoj poziciji jer je vecina Jevreja odbila da emigrira. U tom kontekstu, rijeci Chaima Wizmanna su vrlo upadljive:
Balforska deklaracija iz 1917. godine, sagradena je bez osnove… posljednjih deset godina, svakog dana i trena kad otvorim novine, ja pomislim kad ce se sljedeca nesreca dogoditi? Zbog toga, strepim da ce me britanska vlada pozvati i upitati: reci nam šta je to Cionisticka organizacija? Gdje su tvoji cionisti?»… Oni su znali da su Jevreji protiv nas; ostali smo sami na malom otoku. Mala grupa Jevreja sa stranom prošlošcu.19

The letter sent by then-Foreign Secretary of England Sir Arthur Balfour to Lord Rothschild became known as the "Balfour Declaration." The original letter is pictured at right; Sir Balfour, above.

Od tada su se cionisti poceli obavezivati da u «specijalnim poslovima» «ohrabruju» jevrejsku migraciju u Palestinu, pa i ako je neophodno, da ih na to natjeraju. Ilustracija tome je mucenje Jevreja u njihovim domovinama i saradnja sa antisemitima kako bi ih uvjerili da ce vlade protjerati sve Jevreje. (vidi knjigu Haruna Yahye: «Nasilje Holokausta», Yural Yayincilik, Istanbul, 2002.) Od tada se cionizam razvio u pokret koji je mucio i terorizirao svoj vlastiti narod.

Od prilike 100.000 Jevreja se iselilo u Palestinu izmedu 1920. i 1929. godine.20 Ako neko smatra da je tamo bilo oko 750.000 Palestinaca, onda 100.000 Jevreja nije tako mali broj. Cionisticke organizacije su imale potpunu kontrolu nad migracijom. Jevreji koji su krocili na Palestinsku zemlju su susretani od strane cionistickih grupa koje su odredivale gdje ce se nastaniti i koju ce vrstu posla raditi. Ova migracija je ohrabrivana od strane cionistickih izvršnih tijela raznim stimulacijama. Kao rezultat intenzivnog rada kroz Palestinu, Evropu i Rusiju, jevrejska populacija je u Palestini zabilježila jak porast u broju i naseljima. Sa Nacistickom Partijom koja je razvijala snagu, Jevreji u Njemackoj su suoceni sa jakim pritiskom koji je kulminirao njihovom seobom u Palestinu. Cinjenica da su cionisti pomagali nacisticki pritisak na Jevreje je stvarna, ali je još uvijek ostala najveca historijska tajna. (vidi knjigu Haruna Yahye: «Nasilje Holokausta», Yural Yayincilik, Istanbul, 2002.)

Cionisticki sukob sa Arapima

Cionisti su nesumnjivo priuštili najgore nasilje ljudima koji su pripadali «zemlji bez naroda», odnosno Palestincima. Od kako su cionisti ušli u Palestinu, njihove pristalice su priželjkivale da unište Palestince. Da bi napravili mjesto stanovanja za novopridošle Jevreje, pod utjecajem cionistickih ideala, ili straha od antisemitizma, Palestinci su bili konstantno pod pritiskom, ili su prisiljavani na iseljavanje i protjerivani iz svojih kuca i imanja. Ovaj pokret okupacije i iseljavanja ubrzan je formiranjem Izraela 1948. godine, uništivši živote stotine hiljada Palestinaca. Sve do danas, oko 3.5 miliona Palestinaca se još uvijek bori za svoje živote imajuci status izbjeglica pod najužasnijim uvjetima.
Još od 1920. godine, jevrejska migracija, koja je organizirana od strane cionista, je promijenila demografsku sliku Palestine i glavni je uzrok postojeceg konflikta. Statistika koja dovodi u vezu povecanje jevrejske populacije, cesto potvrduje tu cinjenicu. Te cifre su važna demonstracija strane kolonijalne sile koja, u stvari, nema prava na zemlju. Ona je upravo došla da otme prava domacem stanovništvu.
Prema službenim podacima, broj jevrejskih iseljenika u Palestini je porastao od 100.000 u 1920-oj godini, do 232.000 u 1930-oj.21 Takoder, 1939. godine, palestinska populacija od 1.5 miliona ukljucivala je 445.000 Jevreja. Njihov broj, koji je prije 20 godina predstavljao samo 10% stanovništva, sada predstavlja 30% stanovništva. Jevrejska naselja su, takoder, veoma brzo razvijana, a u 1930. godini, Jevreji su posjedovali dva puta više zemljišta, nego u 1920-toj.

GODINA BROJ JEVREJSKOG ISELJAVANJA 1920 (Septembar-Okobar) 5.514 1921 9.149 1922 7.844 1923 7.421 1924 12.856 1925 33.801 1926 13.081 1927 2.713 1928 2.178 1929 5.249

Službeni proglas Balforske deklaracije je zabilježio pocetak velike i brze seobe Jevreja u Palestinu. Ova tabela prikazuje broj Jevreja koji su se iselili u Palestinu izmedu 1920-29. godine. Tokom ovog perioda prosjecno 100.000 Jevreja je ušlo u Palestinu.

Britanska Vlada, Politicka historija Palestine pod britanskom administracijom, Izvještaj palestinske kraljevske komisije, Cmd. 5479, 1937. P. 279

Groups of illegal immigrants organized by Zionist leaders managed to reach Palestine despite serious obstacles.

U 1947-oj godini u Palestini je bilo 630.000 Jevreja i 1.3 miliona Palestinaca. Izmedu 29. novembra 1947. kada je Palestina odvojena od strane Ujedinjenih Nacija, i 15. maja 1948. godine, Cionisticka teroristicka organizacija je zauzela tri cetvrtine Palestine. Tokom tog perioda, broj Palestinaca koji su živjeli u 500 gradova, naselja i sela, kao rezultat napada i masakra, opao je od 950.000 na 138.000. Neki od njih su ubijeni, a neki protjerani. 22

GODINA BROJ JEVREJSKOG ISELJAVANJA 1930 4.944 1931 4.075 1932 9.553 1933 30.327 1934 42.359 1935 61.854 1936 29.727 1937 10.536 1938 12.868 1939 16.405

Talas jevrejske emigracije je nastavljen nesmanjenim intenzitetom tokom britanskog mandata. Kao rezultat skladnih napora cionistickih organizatora, više od 232.000 Jevreja je nastanjeno u Palestini od 1930 do 1939 godine.

Britanska Vlada, Politicka historija Palestine pod britanskom administracijom, Izvještaj palestinske kraljevske komisije, Cmd. 5479, 1937. P. 279

U pojašnjenju okupacijske politike koja je prihvacena od strane Izraela 1948. godine, poznati izraelski mislilac IIan Pappe je govorio o tajni, napisanom planu o protjerivanju Arapa iz Palestine. Prema tom planu, svako arapsko selo ili varoš koje se ne preda jevrejskoj vojsci i koje ne želi podici bijelu zastavicu bit ce, zbrisano, porušeno, a njegovo stanovništvo protjerano. Nakon što je ta odluka prihvacena, samo cetiri sela su podigla bijelu zastavicu, a svi ostali gradovi i sela bili su potencijalni objekt istjerivanja.23
Ovim nacinom, 400 palestinskih sela su tokom 1948-49. godine zbrisana sa karte postojanja. Bogatstvo kojeg su Palestinci ostavili za sobom oteli su Jevreji poštujuci Zakon dsutnog bogatstva. Sve do 1947. godine, zemljište kojeg su Jevreji posjedovali u Palestini, bilo je samo 6%. Prolaskom vremena, država se formalno osnivala, a procent zemljišta kojeg su Jevreji posjedovali je tada iznosio cak 90%.24

The picture to the left shows Jews emigrating to Palestine in 1930. The picture above shows Jews arriving in 1947. Before the Palestinians understood what these migrations would mean for their future, the population ratio in the region had shifted in favor of the Jews.

1) The country where the migration began 2) The number of Jewish migrants 3) The end of the migration The immigration program organized by Zionist leaders was put into action with surprising speed, starting in the early 1900s. Jews immigrating from North Africa, the USSR, and various Middle Eastern countries shifted the population ratio in Palestine in favor of the Jews.

Svaka nova konsignacija Jevreja je znacila novo nasilje, pritisak i surovost prema Palestincima. U cilju obezbjedivanja naselja za novopridošle Jevreje, cionisticke organizacije su se služile pritiscima i silom, kako bi protjerali Palestince sa njihovih ognjišta koje vjekovima naseljavaju. Predsjedavajuci Komiteta za transfer u izraelskoj vladi 1948. godine, Joseph Weitz je u svom dnevniku 20. decembra 1940. godine napisao sljedece:
Mora biti jasno da nema mjesta za oba naroda u ovoj zemlji. Nikakav razvitak nas nece približiti našem cilju da budemo neovisan narod u ovoj maloj zemlji. Kada Arapi budu deportirani, zemlja ce za nas biti širom otvorena; ostajuci sa Arapima, zemlja ce ostati uska i uskracena. Jedini nacin je da se svi Arapi deportiraju odavde u susjedne zemlje. Svako selo, ili svako pleme, mora otici. 25

Palestinian Lands Are Divided Up

1) British territory 2) Arab territory 3) Jewish territory 4) International territory When Palestine came under British control following World War I, a large wave of Jewish migration to the area began. This migration gradually led to an increase in tension. During this period, several commissions were established to determine how the Jews and the Palestinians would share the land. The best-known of these were the Peel Commission, headed by England's former Foreign Secretary for India Lord Earl Peel, and the Morrison-Grady Commission, formed through an American-British partnership. The Peel Commission recommended that the British Mandate be lifted and that the region be divided between the two groups. Only Jerusalem and Haifa would remain under British control and would be open to international observation. The Morrison-Grady Plan recommended that Palestine be divided into four separate cantons. However, members of these commissions did not consider that the land that they were trying to divide up had belonged to the Palestinian people for centuries, and that no one had the right to force them to share it against their will.

Predsjedavajuci komiteta za reizbor Shloma Lahata, nacelnika Tel Aviva, gospodin Heilburn je predstavio cionisticki pogled palestinskog naroda sljedecim rijecima: «Mi moramo pobiti sve Palestince, izuzev ako pristanu da ovdje žive kao robovi.”26 Poplava emigranata koja je nastupila nakon završetka Drugog svjetskog rata je ucinila Palestince svjesnim šta se dešava, tako da su se poceli opirati tim nepravednim djelovanjima. Ali svako opiranje ugušeno je veoma nasilno putem britanske vojske. Palestinci su se našli pod pritiskom cionistickih teroristickih organizacija na jednoj i britanskih vojnika na drugoj strani. Drugim rijecima, bili su suoceni dvozubom opsadom.
Tokom britanskog mandata, više od 1.500 Palestinaca koji su se borili za svoju nezavisnost, su ubijeni u koordiniranim sukobima sa britanskim vojnicima. Nadalje, mnogo Palestinaca je uhapšeno od strane Britanaca, protiveci se jevrejskoj okupaciji. Pritisak britanske vlade je uzrokovala mnoge neprilike za njih. Ali cionisticki terorizam je neusporedivo bio neprincipijelan. Cionisticka brutalnost, koja je eksplodirala krajem britanskog mandata, je u egzekucijskom stilu ukljucivala paljenje sela; ubijanje žena, djece i staraca; torturu nevinih žrtava; silovanje žena i djevojaka.
Približno 850.000 Palestinaca koji nisu mogli izdržati takvu opresiju i nasilje, su napustili svoja ognjišta i kuce i stacionirali se na Zapadnoj Obali, Pojasu Gaze i duž granice sa Libanonom i Jordanom. Oko milion Palestinaca još uvijek živi u tim izbjeglickim kampovima, dok 3.5 miliona drugih, žive kao izbjeglice daleko od svoje domovine.

English police intervened forcefully when Palestinians protested the rapidly increasing Jewish immigration. As a result of this clash in Jaffa in 1933, 30 Palestinians died and 200 more were injured.

Palestinci koji danas žive u izbjeglickim kampovima imaju težak dodir sa najvažnijim potrepštinama. Oni mogu koristiti vodu i struju samo kada im Izrael to dozvoli. Moraju putovati mnogo milja na posao za veoma niske nadnice. Za one koji idu na posao, ili posjecuju rodake koji žive u blizini izbjeglickog kampa, putovanje koje ne uzima više od 15 minuta, se cesto pretvara u nocnu moru zbog provjere identiteta na kontrolnim punktovima gdje vojnici izlažu Palestince verbalnom i fizickom mucenju, patronizaciji i poniženju. Oni bez pasoša ne mogu otici od tacke A do tacke B. Palestinci cesto ne mogu otici na svoj posao, mjesto gdje žele otici, ili u bolnicu kada su bolesni, zato što izraelski vojnici cesto zatvaraju putove iz «bezbjednosnih» razloga. Šta više, ljudi koji žive u izbjeglickim kampovima, žive u strahu od bombardiranja, ubistva, ranjavanja i hapšenja, jer fanaticna jevrejska naselja koja okružuju kampove, predstavljaju stvarnu prijetnju šikaniranja i narucenih napada od strane fanaticnih jevrejskih stanovnika.
Naravno, biti izbacen iz jedne kuce i biti primoran otici iz jedne domace domovine rada mnogo neprilika. Medutim, to je Božija volja. Tokom historije, muslimanske zajednice su protjerivane iz svojih domova i suocavane su od strane nevjernika raznim vrstama pritisaka, torture i mucenja. Nasilni lideri ili ljudi koji su na vlasti, cesto puta protjeravaju ljude iz svojih domova samo zbog njihovog porijekla ili vjerovanja. Ono što su muslimani u mnogo zemalja, kao i Palestinci, izdržali je nagoviješteno u Kur'anu. Ali, Bog pomaže sve one koji ostaju strpljivi, moralni i koji odbijaju biti zastrašeni nasuprot njihovom iskustvu i nevoljama. Bog u Kur'anu veli:

«I Gospodar njihov im se odazva; «Nijednom trudbeniku izmedu vas trud njegov necu poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavicaja svoga prognani i koji budu na putu Mome muceni i koji se budu borili i poginuli, sigurno cu preko rdavih djela njihovih preci i sigurno cu ih u džennetske bašce, kroz koje ce rijeke teci, uvesti: nagrada ce to od Allaha biti. – A u Allaha je nagrada najljepša». (Kur'an, 3:195)

Jewish immigrants indoctrinated with the slogan "Everyone should work with one hand, and hold a weapon with the other" soon took up their positions in the Zionist movement. While some were organizing protests with signs saying "Jerusalem is ours," others were bombing Palestinian villages.

As a result of the 3-year siege by Israeli forces, the Bourj al-Barajneh refugee camp near Beirut was completely destroyed. This photograph depicts the camp's condition in 1988.

Palestinians living in refugee camps in Lebanon and Jordan have been struggling with great difficulties for decades. Hunger, epidemics, inclement weather, and the constant fear of new Israeli attacks have become facts of life for them. These views of the barracks erected by the UN show the extent of their poverty.

U tom smislu, doci ce dan kada ce Palestinci živjeti u miru, sigurnosti i bratstvu. Ali to ce biti moguce samo putem širenja kur'anskih pouka medu ljudima. Te pouke su: opraštanje i tolerancija; ocuvanje mira; akcentiranje ljubavi, poštovanja i milosrda, te upucivanje svojih pristalica na nadmetanje u cinjenju dobra. Tamo gdje te pouke prevladaju, nasilje i razdor ne mogu postojati. I još nešto, kada se ove pouke potpuno iskuse, muslimanska solidarnost ce se uvecati i oni ce postici snagu kojom ce ojacati borbu protiv nasilja. Zato, uspostavljanje kur'anskog etickog sistema ce privesti nasilje kraju ne samo u Palestini, nego u cijelom svijetu. Muslimanska odgovornost jeste da širi te moralne kodekse.
U sljedecim poglavljima cemo bliže prostudirati bol i poteškocu koju su palestinske izbjeglice iskusili. Ali, prije nego što to ucinimo, adresirat cemo cionisticki teror i tehnike koje su upražnjavane u protjerivanju Palestinaca iz svojih domova.