INTIFADA

Intifada, što na arapskom jeziku znaci "ustanak", je naziv pobune koju su, naoružani samo kamenjem, goloruki Palestinci pokrenuli protiv jedne od najnaoružanijih armija u svijetu. Protiv armije koja na kamenje odgovara mecima, raketama i projektilima. Zapravo, ona rijetko oklijeva da gada u one koji cak ni kamenje ne bacaju. Mnogo djece ubijeno je na taj okrutni nacin.
Prva Intifada pocela je u politickoj klimi 1987. godine. Zapoceli su je palestinski omladinci, kao reakciju na ubistvo šestoro palestinske djece od strane izraelskih vojnika. Prvi ustanak koji je trajao do 1993. godine i koji se tokom svog trajanja suocivši se sa nekoliko izraelskih odgovora, vodenih principima po kojima "nasilje rada nasilje", pretvorio je Bliski Istok u haos. Tokom ovog perioda, svijet je obratio pažnju na djecje glave i ruke koje su lomili izraelski vojnici. Palestinski narod, od najmladeg do najstarijeg, odupirao se nasilju i pritiscima izraelske vojske, tako što su bacali kamenje na vojnike. Kao odgovor, izraelski vojnici upotrijebili su širok arsenal oružja kako bi tukli Palestince, lomili im ruke i gadali ih svojim mecima u stomake i glave. Pored toga, 1989. godine oko 13 hiljada palestinske djece držano je u izraelskim zatvorima.
Štagod da je bio razlog, opiranje nasilju nikad nije riješilo problem. I danas neke cinjenice treba imati na umu kada se razmatra okruženje u kojem je zapocela Intifada. Prije svega, prema proglašenim UN dekretima, izraelski vojnici su okupacione snage koje se, prema medunarodnom pravu, trebaju povuci. Ako i pored toga Izrael tvrdi da prisustvo vojnih snaga na palestinskoj teritoriji treba prihvatiti, ubijanje nedužnih ljudi nije nacin da se to u praksi pokaže. Ljudi sa bar malo osjecaja moraju se složiti, da je otpor Palestinaca koji kamenjem gadaju vojnike, pogrešan koliko i vojnici koji pucaju u civile. Svaka država ima pravo da se brani i zaštiti svoje teritorije, ali ono što se dogada u Palestini daleko je ispod pojma samoodbrane.

Occupying Israeli forces respond to the rocks and slingshots of Palestinian teens with automatic weapons and real bullets. For this reason, at least several Palestinians die every day.

Tokom godine Intifade, dogodio se incident u kršcanskim selu Beit Sahur, nedaleko od Vitlejema. Incident, ciji je svjedok žitelj Norman Finkelstein, je jedan od mnogih svjetlecih primjera koji tvrdi da su vojne intervencije cin samoodbrane:
U izbjeglickom kampu Jalazun, djeca su palila gume kada se pojavio automobil. «Vrata su se širom otvorila, i cetiri muškarca ( jevrejski naseljenici ili vojnici u avijaticarskim kombinezonima) iskocili su iz kola, pucajuci na sve strane. Djecak pored mene pogoden je u leda, metak je izašao kroz njegov pupak... Sljedeceg dana Jerusalem Post izvještavao je kako je vojska pucala u samoodbrani.» 94
Palestinska Intifada, pokrenuta kamenjem i prackama protiv jedne od najjacih armija na svijetu, uspjela je u skretanju medunarodne pažnje na bliskoistocni region. Slike na kojima izraelski vojnici ubijaju osnovce još jednom je pokazala politiku terora koju sprovodi okupaciona vlada. Ovaj period je trajao do Sporazuma u Oslu koji je dogovoren 1993. godine, kada su Izrael i PLO sjeli za pregovaracki sto. Na ovim sastancima, Izrael je, na zvanicnom nivou, po prvi put priznao Jasera Arafata.
Nakon što je prva Intifada okoncana mirovnim sporazumom, narod je strpljivo cekao da se mir i sigurnost vrate na palestinsku teritoriju. Ovo išcekivanje mira trajalo je do septembra 2000. godine, kada je Ariel Šaron, poznat kao "Libanski kasapin", pracen desetinama izraelskih policajaca organizovao provokativnu posjetu džamiji Al-Aksa. Ovaj dogadaj pokrenuo je Al-Aksa intifadu.

In order to stop the bloodshed in Palestine, both sides will have to give up violence. And in order to achieve a permanent peace, Israel must end its occupation and completely withdraw from the Occupied Territories. Palestinians must be granted the right to establish an independent nation-state on their own land.

Neprestani bol i patnje Palestinaca samo su eskalirali tokom ove intifade. Danas, dnevni izvještaji javljaju o desetinama djece i tinejdžera koji umiru na palestinskim teritorijima. Od njenog pocetka u septembru 2000. godine do decembra 2001. godine, umrlo je 936 Palestinaca (podaci Palestinske zdravstvene organizacije). 95 Tokom konflikta, izraelske jedinice su pokorile mnoge civile, ukljucujuci djecu koja su se vracala iz škole, do bombardiranja helikopterima.
Izraelski vojnici ne koriste oružje da bi razoružali palestinsku djecu, vec da bi ih ubijali. Sulejman Abu Karš, palestinski ministar trgovine, iskazao je osjecaje svog naroda o Intifadi u jednom intervjuu:
Intifada je nastala kao posljedica izraelske okrutnosti i provokacije prema Palestincima i stvarima koje su nam svete. Palestinske jake veze za sveta mjesta – posebno za džamiju Al-Aksa, koja je bila prva Kibla muslimanima, njihova džamija, i jedna od centralnih Haremiš-šerifa – Izrael je ucinio djela okrutnosti. 96

Many Palestinian children are being held today in Israeli jails. Children arrested in clashes are subjected to various types of torture, as described in the detailed reports of numerous human rights organizations. However, most governments ignore these reports.

Palestina, gdje 70% populacije cine mladi, cak i djeca doživljavaju migracije, protjerivanja, hapšenja, zatvore i masakriranja još od 1948. godine kada je Palestina okupirana. Oni su tretirani kao gradani drugog reda u sopstvenoj zemlji. Oni su naucili da žive u veoma teškim uvjetima. Preko 29% poginulih tokom Al-Aksa intifade bili su mladi od 16 godina; oko 60% ranjenih bili su mladi od 18 godina; u podrucjima gdje su sukobi bili najintenzivniji, najmanje petoro djece bilo je ubijeno svakoga dana, a deset ranjeno.

Chris Hedges, who served as The Times' Middle East bureau chief for many years, states how Israeli soldiers kill Palestinian children without hesitation in an interview: "I've seen kids shot in Sarajevo. I mean, snipers would shoot kids in Sarajevo. I've seen death squads kill families in Algeria or El Salvador. But I'd never seen soldiers bait or taunt kids like this and then shoot them for sport." (NPR Interview of Chris Hedges)

Oni izraelski vojnici cije su pušcane cijevi uperene u civile i djecu, ne oklijevaju da pucaju cak i u djecu koja se igraju u školskim dvorištima. Zahvaljujuci izraelskim nametnutim policijskim casovima, vecim djelom godine oni ne mogu ici u škole. Onda kada se i usude, postaju mete izraelskih napada. Jedan takav napad desio se 15. marta 2001. godine. Dok su se ucenici osnovne škole Ibrahimija u mjestu al-Halil igrali za vrijeme odmora, izraelski vojnici su pucali u njih. Ovaj dogadaj u kojem je šestoro djece ranjeno, nije ni prvi ni posljednji takav primjer okrutnosti. 97
U Palestinskom dnevniku, novinar Ruth Anderson opisao je neke od nehumanih dogadaja tokom al-AKsa Intifade:
Niko nije spomenuo tek oženjenog mladica koji je otišao na demonstracije, i tamo ubijen, ostavivši svoju mladu suprugu kao udovicu. Niko ne spominje palestinsku mladost cije glave razbijaju Izraelci i cije ruke su lomljene prije nego su brutalno masakrirani. Niko ne spominje osmogodišnjeg djecaka kojeg su ubili izraelski vojnici. Niko ne govori o tome kako jevrejski naseljenici, naoružani svim vrstama oružja i ohrabreni od strane Barakove vlade, napadaju palestinska sela, uništavaju plantaže maslina i ubijaju palestinske civile. Niko ne spominje palestinske bebe koje su umrle kada su njihovi domovi bili bombardirani tokom vazdušnih napada. One su poginule od izraelskih projektila dok su prevožene na sigurnije mjesto. Svi znaju da bebe ne mogu da bacaju kamenje. Svi znaju, osim Izraelaca i Amerikanaca. 98

Al-Aksa Intifada je djelo Ariela Šarona

Kako bi razumjeli spiralu nasilja koja se otrgla kontroli u aprilu 2001. godine i pretvorila Izrael i Palestinu u klaonicu, treba se sjetiti kako je ova posljednja Intifada pocela. Glavna licnost u ovim dogadajima je Ariel Šaron, koji je iznenada postao i još uvijek je, premijer Izraela (aktuelni premijer Izraela je Ehud Olmert. prim.prev). Šaron je muslimanima dobro poznat kao politicar koji preferira nasilje. Cio svijet zna za masakre Palestinaca, Šaronovo provokativno ponašanje i nasilne i grube izjave. Najveci medu tim masakrima je onaj koji se prije dvadeset godina desio u izbjeglickim kampovima Sabra i Šatila, tokom izraelske invazije na Libanon u junu 1982. godine. U ovom masakru, oko tri hiljade bespomocnih ljudi je pobijeno i podvrgnuto teškim mucenjima. Mnogi su živi spaljeni. Mnogi leševi su spaljeni ili unakaženi toliko da se nisu mogli identifikovati. Drugo ime ukljuceno u ovaj dogadaj je Ehud Barak, tada komandant izraelskih snaga i buduci premijer.

ZIONIST MASSACRES ALSO TARGET CHILDREN

Israeli soldiers have been ruthlessly killing Palestinian children. Below is a young Palestinian student, still wearing his backpack, the target of Israeli bullets.

AKİT, 17.5.01

MİLLİ GAZETE, 18.7.01

MİLLİ GAZETE, 18.7.01

CUMHURİYET, 23.5.01

W.REPORT, 4-5.93

MİLLİ GAZETE, 25.7.01 RADİKAL, 2.5.01

RADİKAL, 2.5.01 AKŞAM, 9.7.01

W.REPORT, 1-2.99 YENİ MESAJ, 2.5.01

According to Zionist ideology, there should be no foreign element whatsoever on the "promised lands." Hence there is no objection to killing children or even babies in their cribs. In Rachel Marshall's article "Sowing Dragonseed: Israel's Torment of Children Under Occupation" in Washington Report on Middle East Affairs, she describes the torment endured by Palestinian children.

Islamski svijet nikada nije zaboravio ove masakre kao i ostale koji su, tokom pedeset godina, orkestrirani od strane izraelske vojske. Iz tog razloga, Šaronova provokativna posjeta džamiji Al-Aksa znacajnija je posjeta bilo kojeg drugog izraelskog politicara. Šaron i njegova Likud Partija slijede striktnu politiku ne povlacenja sa okupiranih teritorija, širenja novih naselja i odbijanja razgovora oko Jerusalima. Danas, svijet se slaže oko jedne cinjenice. Šaron podržava nasilje i koristi svaku priliku da ga ohrabri ili primjeni u praksi.

The massacres at the Sabra and Shatilla refugee camps carried out under Sharon's directives were neither his first nor his last. Sharon has not changed in all these years, and as soon as he became prime minister he picked up where he had left off.

Ariel Sharon's provocative visit to the Masjid al-Aqsa sparked the second Intifada. (Right) AKSIYON-Turkish Magazine, 14.10.01

Posljednja spirala nasilja pocela je kada je Šaron, pracen sa preko 1200 policajaca, ušao u džamiju Al-Aksa, sveto mjesto za sve muslimane. Svi, ukljucujuci izraelske lidere i narod, slažu se da je Šaronov ulazak u mjesto, inace zabranjeno nemuslimanima, provokacija namijenjena da zategne uzburka ionako zategnute odnose i provocira konflikt. Šaron je u tome i uspio. Vrijeme kad se ovaj dogadaj desio veoma je važan, jer treba znati da je za naredni dan Ehud Barak najavio da bi Jerusalim mogao biti podijeljen kao vid kompromisa sa Palestincima. Za Šarona, koji je oštro kritikovao bilo kakav i odbijao da pregovara o statusu Jerusalima, to je bio razlog da posjeti Al-Aksu.

Following Sharon's visit, the Palestinian territories were once again plunged into chaos.

Svakako, od Šarona se, kao od veoma religioznog Jevreja, moglo ocekivati da bude humaniji i miroljubiviji. Njegova politika odlike revizionistickog cionizma, pokreta ciji je predvodnik bio profašisticki cionsticki lider Vladimir Jabotinsky. Ideologija Jabotinskog svakako nije bila religijska, vec socijal-darvinisticka, militantna doktrina inspirisana nacizmom i Musolinijevim fašizmom. Nakon stvaranja države Izrael, Jabotinskijev pokret našao je mjesto u desno orjentisanoj Herut Partiji koja se, tokom vremena, razvila u vjersku partiju. Herut je tokom narednih decenija prerastao u Likud, jednu od najjacih politickih partija u Izraelu. U svakom slucaju, stranka sa religijskom retorikom, kao i desnicarskim politickim stavovima, je varljiva. Slikovit primjer toga je velika razlika izmedu militantnosti Likud partije i miroljubive poruke Tore. "Ne ubij" kaže Stari zavjet, što je sušta suprotnost radikalnim ciljevima Likuda da isprazne palestinsku zemlju. Nadamo se da ce se Ariel Šaron i njegovi politicki sljedbenici vratiti pravim idealima judaizma i pokušati da stvore naciju koja ce biti "svjetlo medu nacijama" kako je napisano u Tori.

Da li je pravi cilj uništenje džamije Al-Aksa

Kako bi se razumjela važnost džamije Al-Aksa i Jerusalima i njihove oivicenosti Izraelicima, neophodno je gledati na ovaj region cionistickim ocima. Radikalno politicko vjerovanje Jevreja dokazuje da ce se period koji je poceo cionizmom nastaviti do dolaska Mesije. Kako bi ostvarili ovaj cilj, radikalni Jevreji vjeruju u dogadanje tri važna dogadaja. Prvi, nezavisni Izrael mora se uspostaviti na Svetoj zemlji i jevrejska populacija te države mora se povecavati. Naseljavanje svete zemlje od strane cionistickih lidera sistematski se obavlja od pocetka dvadesetog vijeka. Pored toga, Izrael je postao nezavisna nacionalna država 1948. godine. Drugo, Jerusalim je okupiran 1967. godine tokom "šestodnevnog rata" i, 1980. godine, proglašen je "vjecnom prijestolnicom" Izraela. Treci, i jedini uvjet koji još uvijeknije ispunjen, je ponovno izgradnja Solomonovog (Sulejmanovog) hrama, koji je uništen prije 19 vjekova. Od tog vremena postoji Zid placa.
Dana, na ovom mjestu postoje dvije islamske bogomolje: džamija Al-Aksa i Kubbet as-Sakhrah. Kako bi radikalni Jevreji obnovili Solomonov hram, ove dvije svetinje morale bi biti uništene. Najveca prepreka ostvarivanju ovog cilja je globalna muslimanska zajednica, posebno Palestinci. Dokle god oni postoje, radikalni Izraelci ne mogu uništiti ova dva sveta mjesta. Pravi razlozi za sukobe koji su izazvali krvoprolice na ulicama je ovaj cionisticki san.
Kako smo ranije razmotrili, Jerusalim je važan kako muslimanima tako i kršcanima. Iz tog razloga, ovaj grad, koji ima status svetog za Jevreje, kršcane i muslimane ne smije biti potpuno u rukama cionista. Jedino rješenje za ovaj gotovo nerješiv problem je nalaženje nacina da Jevreji, kršcanii muslimani žive zajedno na ovom prostoru u miru i slozi. Tokom historije, samo muslimanski vladari uspijevali su to da urade na najbolji nacin i iz tog razloga jedino muslimani mogu to opet da urade i u buducnosti. Izrael, sa nadredenim stavom prema muslimanima i kršcanima, jedino može donijeti nasilje i bezakonje Jerusalimu i okolini.
Iz tog razloga, svi pregovori izmedu izraelaskih i muslimanskih zvanicnika zapali su u poteškoce zbog jerusalimskog pitanja. Još od kada je Izrael uspostavljen 1948. godine, predlagana su razlicita rješenja za Jerusalim: proglašavajuci ga kao neutralnu i slobodnu zonu, pod zajednickom vlašcu Izraela i Jordana, vlade koju bi sacinjavali predstavnici svih religija, i koja bi davala prava na korištenje zemlje Palestincima dok bi prava za dio ispod površine zemlje i zrak pripadala Izraelu. Pored ovog dati su i drugi slicni prijedlozi. U svakom slucaju, Izrael je te prijedloge odbio i ubrzo nasilnom aneksijom proglasio Jerusalim "vjecnom prijestolnicom" Izraela. Dokle god Izrael odbija da prekine sa dugotrajnom politikom nasilja, povlacenje sa okupiranih teritorija ili kompromis sa Palestincima, buduci status Jerusalima i ostali problemi nece biti riješeni.

The Zionists' greatest dream is to destroy the Masjid al-Aqsa and rebuild Solomon's Temple, of which only one wall remains standing. The picture on the adjacent page depicts a representation of Solomon's palace.

During the Ottoman Empire's centuries-long rule, members of the three great religions lived together peacefully in Palestine. It is possible to achieve such a peace today.

Napadi na džamiju al-Aksa

Kako je i ranije spomenuto, prostor na kojem se nalazi džamija al-Aksa je od posebnog znacaj za sve Jevreje, a posebno za cioniste. Iz tog razloga, Cionisti su se borili za etnicki cist Jerusalim i radili su na "cišcenju" grada od kršcanskih i muslimanskih elemenata. Sudeci prema radikalnim Jevrejima, džamija al-Aksa trebala bi da bude srušena što prije. Dok prividno svi cionisti dijele ovo mišljenje, neki svoje namjere pravdaju politickim, a neki religijskim stavovima. Koji god da je razlog, postoji jedna neizbježna cinjenica: Cionisti gledaju na džamiju al-Aksa kao na veliku prepreku u njihovim vizijama, dokle god ona postoji.

The attacks orchestrated by radical Jews resulted in both property damage and death. Pictured below are restoration efforts undertaken following the partial burning of the Masjid al-Aqsa by Zionists in 1967.

Suoceni sa realnošcu, svi radikalni cionisti trudili su se da unište džamiju al-Aksa. Zapravo, neke grupe odane su u potpunosti ovoj misiji. Od 1967. godine, ove grupe napadale su džamiju više od stotinu puta i naravno, tokom ovih napada pobili mnogo muslimana koji su u njoj obavljali namaz.
Prvi napad izveo je, u avgustu 1967. godine, rabin Šlomo Goren, kaplar u Izraelskim oružanim snagama.
Goren, koji ce kasnije postati glavni rabin Izraela, ušao je u muslimansku svetinju sa 50 naoružanih ljudi u pratnji. Kasnije, 21. avgusta 1969. godine cionisti su otvorili vatru direktno na džamiju, uništavajuci tako minber koji je napravljen od drveta i slonovace. Ujedinjene Nacije jedva da su osudile ovaj incident, direktni napad na muslimansku bogomolju.

YENI SAFAK-Turkish Daily, 10.6.01 THE MASJID AL-AQSA WILL COLLAPSE The Israeli digging beneath the Masjid al-Aqsa is going full speed ahead.

MILLI GAZETE-Turkish Daily, 15.5.01 THE MASJID AL-AQSA IN DANGER

AKTÜEL, 3.9.96

According to Zionist ideology, the site of the Masjid al-Aqsa has special significance. Many fanatical Jews believe that this mosque must be destroyed at once. The evacuations done at its foundation were designed to bring about the mosque's "natural" collapse.

Treceg marta 1971. godine, sljedbenici radikalnog lidera Gershon Solomona takoder su se usmjerili ka Haremiš-šerifu. Nakon oružanog obracuna sa palestinskim snagama bezbjednosti, oni su bezdušno izveli slican napad tri godine kasnije. Sljedeca bitka je izvršena grubo od strane izraelskih snaga. Zatim, 1980. godine, oko 300 clanova radikalne teroristicke grupe Guš Emunim napalo je džamiju teškim naoružanjem. Dvije godine kasnije, Izraelac koji je posjedovao americki pasoš ušao je u džamiju sa automatskom puškom M-16 i poceo da puca po muslimanskim vjernicima koji su u tom trenutku klanjali u džamiji. Nakon ovog tragicnog dogadaja, u kojem su dva Palestinca poginula a mnogi drugi su ranjeni, niko nije pitao kako je je naoružan covjek prošao "barikade" izraelskih vojnika oko džamije. Nakratko napadac je uhapšen i zadržan u pritvoru. Sve vrijeme branio se da je samo "obavljao svoju dužnost.” Te godine, ucenik nepoznatog teroristickog vode rabina Meir Kahane izvršio je napad na džamiju dinamitom.

SABAH, 21.10.01

A Palestinian boy prays in front of a line of soldiers preventing Muslim worshippers under the age of 45 to attend Friday prayers in the Masjid al-Aqsa compound in Jerusalem's old walled city Friday Nov. 10, 2000. Police banned Muslim men under the age of 45 from entering the mosque compound to discourage rioting after the services. (Top) The Masjid al-Aqsa has taken center stage in the clashes occurring between Israelis and Palestinians. New clashes occur every day, for Israeli security forces have established an ever-increasing presence in the area.

Price o napadima time se ne završavaju. Price takvih napada se ne završavaju ovdje. 10. marta 1983. godine, clanovi grupe Guš Emunim prešli su zidove Haremiš-šarifa u pokušaju da postave eksplozive. Ovi teroristi uhapšeni su, a zatim i oslobodeni nekoliko mjeseci kasnije. Nedugo nakon ovog napada, grupa radikalnih jevrejskih terorista naoružana velikom brojem eksplozivnih naprava, ukljucujuci veliki broj bombi, dinamita, i 12 šaržera metaka, pokušali su da dignu u vazduh džamiju al-Aksa. Zatim, 1996. godine, novi cionisticki plan usmjeren na džamiju izašao je na vidjelo. Kako oružanim napadima nisu uspjeli da ostvare cilj, cionisti su pokušali da džamiju unište kopajuci veliki tunel ispod nje. Njihov izgovor za kopanje tunela bilo je "historijsko istraživanje.”
Incidenti koje smo nabrojili samo su neki od primjera nacina na koje radikalni cionisti žele da unište džamiju al-Aksa. Palestinski narod na svoja ramena preuzeo je odgovornost od islamskog svijeta, da sacuva ovo sveto mjesto i Jerusalim. Oni su ti koji su i licno žrtve napada na džamiju. Njihova reakcija na Šaronovu skandaloznu posjetu, veoma je važna. Nasilje koje je Šaron izazvao ugrožavanjem muslimanskih svetih mjesta, onog dana kada je u pratnji 1200 vojnika pokazao da nema jenjavanje. Dogadaji koji su kasnije uslijedili pokazali u kolicinu nasilja koju je Šaron postigao.