Poslije potpisivanja ovog sporazuma, ideja o mogucnosti mira je pocela da se širi kroz svijet. Prihvaceno je da ce arapsko-izraelski spor konacno biti riješen za stalno i da ce mir donijeti blagostanje i srecu Srednjem Istoku. Shimon Peres, drugo-komandujuci u Izraelu je napisao knjigu naslovljenu sa Novi masonski poredak, opisuje srecnu scenu u problemu. Odjednom je knjiga postala bestseler. Izraelsko pojavljivanje kao «vodic mira» je svakog uvjerila u to.
Medutim, knjiga Novi masonski poredak, objavljena februara 1996. opisuje kako to pojavljivanje nije osvijetlilo realnost da je izraelski mir bio samo «lažni mir». Objasnili smo da pregovaranjem sa PLO, Izrael je samo želio da pogorša konflikt sa Hamasom i da da do znanja da nema namjeru da se povuce sa Okupiranih teritorija i da je mir iskoristio kao «takticku varku.” (vidi: Harun Yaha; Novi masonski poredak, Istanbul, 1996. str. 508-520.).
  |
Peace negotiations between Israel and Palestine have never yielded results, because Israel will not compromise. |
Bez sumnje, zamjena mira sa ponovljenim konfliktima je žalostan preokret dogadaja. Nadamo se miru i bezbjednosti u Srednjem Istoku. Ali to mora biti pravedan mir. Izrael želi da nametne nepravedan mir koji ne podrazumijeva povlacenje sa Okupiranih teritorija i to primorava muslimane da prihvate status quo. Razlog za ovo je cionisticka ideologija od koje mnogi Izraelci nisu mogli da se oslobode.
Uvjeti koji su potrebni samo za mir u Palestini ukljucuju sljedece: Izrael mora da se povuce sa Okupiranih teritorija, izbjeglicama mora da se dozvoli povratak kucama, Palestinci koji su držani u izraelskim zatvorima moraju biti ispitivani za vrijeme tog procesa i konacni status Jerusalima mora biti odreden. Izrael nastavlja da insistira na svojim pogledima na ove zahtjeve i odbija da napravi koncesiju. Razlog tome je cionisticka ideologija.
Dok Izrael ne napusti cionizam ostat ce povezan sa nepoštivanjem ljudskih prava i pravde. Iz ovog razloga, svi njihovi planovi za Palestinu ce biti nepravedni. Za cionisticki Izrael ne važi ništa drugo do «strateškog obustavljanja vatre» u vecem ratu. Kada se vratimo unazad i pogledamo na period koji je poceo sa Sporazumom mira 1993. nalazimo da je ova cinjenica potvrdena.
Porijeklo izraelskog mira sa PLO organizacijom
Duga historija nemira izmedu Izraela i Palestine je poznata svima. Još od pocetka XX vijeka Srednji Istok je bio scena obracuna izmedu domacih muslimana, arapskih kršcana i Jevreja. Poslije osnivanja Izraela 1948. godine, ovi obracuni su se pretvorili u ratove. Do 1967. godine bila su cetiri glavna rata i jedan stalni rat izmedu Izraela i njihovih komšija Arapa. Nakon 1967. godine pocele su sa radom organizacije za oslobadanje Palestine.Otpor Palestinaca stupio je na snagu kada je Izrael 1967. godine okupirao svu palestinsku zemlju. PLO, pokret otpora kojeg su formirale neke ujedinjene grupacije, pojacao je svoje aktivnosti narocito u periodu 1970. godine. On je do 1980. igrao je glavnu ulogu u borbi palestinskog naroda. Dizanje islamskih pokreta 80-tih imalo je ozbiljan utjecaj na ovu organizaciju. Islamske grupacije narocite one organizovane u Gazi i Zapadnoj obali, postale su nosioci standarda Intifade 1987. i vodile su glavne pokrete. Nema sumnje da je ovo poboljšanje navelo Izrael da promijeni taktiku i da pregovara sa tim novim islamskim pokretom, radije nego sa PLO koji je izgubio finansijsku podršku sada vec mrtvog Sovjetskog Saveza.
Izrael je odlucio da radije napravi strateške promjene nego da se bori sa dvije sile u isto vrijeme. Najpametnije je bilo da gledaju na PLO kao na zvanicnog predstavnika palestinskog procesa i da onda igraju po kartama PLO protiv drugih palestinskih sila. Naravno, ovo je znacilo da Izrael treba da postavi privremeni zastoj na svoju dugogodišnju politiku agresije. Ovo je objašnjenje po kojem su Izrael i PLO poceli proces mira za vrijeme ranih 90-tih.
Teorija «mir za rat»
Povlacenje, da bi kasnije napravili snažniji pokret, je jedna od dobro uvježbanih politicki strategija. Izrael zna kako da primijeni takvo «strateško povlacenje» kada je potrebno. Jedan primjer se javio tri godine nakon što je u Camp Davidu potpisan sporazum sa Egiptom. Izraelske jedinice su osvojile Libanon u ljeto 1982. godine po naredbama onog koji je potpisao sporazum u Camp Davidu, Menachema Begina, šokirajuci one koji su vjerovali u price procesa srednje-istocnog mira. Masakri koji su se desili u izbjeglickim kampovima Sabri i Šatili, još jednom su pokazali šta stvarno Izrael misli s tim mirom. Ovi dogadaji su dokazali da Izrael nije potpisao sporazum zato što je želio mir u Srednjem Istoku; on je samo tražio da skloni prepreku (Egipat) da bi se koncentrisao na važnije ciljeve.   |
Three years after the Camp David agreement between Egyptian President Anwar Sadat (left) and Israeli President Menachem Begin (right), Lebanon was invaded. |
 |
I.SOCIALIST REVIEW, 6-7.01 An interview with famous Middle East expert Edward Said in International Socialist Review carries the banner "What They Want Is My Silence." |
     |
Israel's leaders and governments have changed frequently, but the occupations, attacks, and bombardments have continued uninterrupted. (from left to right) Shimon Peres, Moshe Dayan, Ehud Barak, Benjamin Netanyahu, and Ariel Sharon. |
  |
Sigurno nije bilo slucajno to što je ubrzana izgradnja naselja blizu Jerusalima poslije potpisivanja Oslo sporazuma. Ova izgradnja je prosto bila rezultat strucno izmišljene strategije ciji je svaki korak bio unaprijed smišljen.
Površni pokušaji kompromisa: Mitchellov izvještaj
 |
Tenzije na Srednjem Istoku su dostigle vrhunac izbijanjem al-Aqsa Intifade koju su vodili internacionalni krugovi i tako privukli nove inicijatore mira. Mitchellov izvještaj je privukao najvecu pažnju i njega je predstavljala delegacija na celu sa bivšim senatorom George Mitchellom. U njemu se istraživao problem i predstavljeni Mitchellovi prijedlozi. Njegov glavni cilj bio je da odredi glavne razloge za izraelsko-palestinske sukobe i da predloži kako sprijeciti te konflikte u buducnosti. Ovaj izvještaj nije dao željene rezultate. Mitchellov izvještaj je radije bio vještacka zamjena teza nego što je bio stvarni pokušaj u postizanju mira.
Naravno, Mitchellov izvještaj je sadržavao materijal koji bi zadovoljio obje strane. Medutim, ono što je nažalost nedostajalo, bio je uspjeh da se pravi problem adresira i postojanje iskrenih prijedloga ili sankcija. Dok je naglašavao da je Izrael koristio pretjerano nasilje, takoder, Jasera Arafata je optužio za sabotiranje sporazuma u Oslu. Ovaj izvještaj nije uspio da identifikuje stvarni kriminal i prave žrtve. Clanovi komiteta, pod izgovorom da oni nisu tužilaštvo, nisu spomenuli stalni izraelski teror ili skorašnje masakre. Kada je izvještaj analiziran u detalje, ispostavilo se istinitim da, kada su clanovi komiteta rekli da nece «nikog osuditi», da su mislili da zaista «nece donijeti nikakvu cvrstu odluku protiv Izraela». Ekspert za Srednji Istok, Daniel Pipes objašnjava «vjerovatan» neutralni stav izvještaja, govoreci: «Da je Mitchellov komitet kojim slucajem pitan da osudi pocetak II Svjetskog rata, ne bi žalili što je Hitler prešao granicu Poljske.” 1
Prije nego što je izvještaj objavljen, objašnjenje Izraelskog zvanicnika objavljeno u izraelskim novinama Ha'aretz, daje važna rješenja koja bi se ostvarila mir. Ovaj izvještaj optužuje Palestince za sabotiranje pregovora za mir. Ali najvažnija je bila primjedba da ce Izrael biti u stanju da rješava generalne žalbe – kao kritike naselja i upotreba sile - ali teže ce biti rješavanje bilo kojih operativnih preporuka koje izvještaj pravi. Ovo može ukljuciti pozivanje medunarodnih posmatraca koji bi bili zajedno sa medunarodnim snagama u Hebronu. 2 Drugi izraelski zvanicnik je sa ovim komentarima digao prašinu.
Insistiramo da se komisija drži svog mandata… to znaci rasvjetljavanje cinjenica i ne prelazi ništa više. Mi necemo dozvoliti da izvještaj bude platforma konflikta koji ce se internacionalizirati i dovesti strane posmatrace. 3
Kada je izvještaj proucen, ispostavilo se da nije sadržavao «specijalna uputstva», koja je Izrael želio. Ali, primijetivši glavne opaske u njemu, jasno je da seizvještaj prilagodio izraelskim željama. Zaista, i pored prolaska vremena od objavljivanja izvještaja, izraelski tenkovi nastavljaju da bombardiraju palestinsku teritoriju, što pokazuje koliko je izvještaj bio uspješan u donošenju mira toj regiji.
Jedini nacin da se obezbijedi stalni mir je da se usvoji nepristrasan stav i da se zaštite prava onima kojima je nepravda ucinjena. Kada je Palestina po srijedi, ocigledno je kome ucinjena nepravda i cija se prava trebaju zaštiti. Prije svega, Izrael se mora povuci sa Okupiranih teritorija i vratiti Palestincima sva prava koja su im oduzeta. Ovu cinjenicu su cesto postavljali na dnevnom redu Izraelci koji traže mir. Pred nama se nalazi saopštenje pokreta «Sada mir»:
Mi se sad nalazimo u jeku palestinskog rata za nezavisnost. Ovaj okrutni i nepotrebni rat je poceo zbog izraelske nasilne okupacije palestinskih teritorija koja je pocela 1967. godine, i zbog šutnje za nastradalih dva miliona ljudi koji su bili žrtve te okupacije, kao i zbog želje Izraela da nastavi tu okupaciju. Može biti izvjesan samo jedan kraj ovom ratu: povlacenje Izraela sa Okupiranih teritorija i osnivanje nezavisne palestinske države sa istocnim Jerusalimom kao glavnim gradom. Kraj okupacije i neprijateljskih napada mogu da donesu mir ovoj regiji.4
Sve dok se ovi uvjeti ne ispune, svi pregovori i sugestije za kompromis nece uspjeti. Sve dok Izrael ne napusti nasilje diplomatski napori nece znaciti ništa. Poslije svega, u Palestini se zvuci topova, tenkova i projektila cuju dalje nego zvuci diplomatije.
Ariel Šaron se priprema za rat
Novinski izvještaj dobiven krajem jula 2001. godine iz veoma poznatog casopisa za odbranu strategije Jane's Defense Weekly, još jednom je pokazao kako je Šaron planirao da donese mir palestinskim teritorijima. Prema ovom izvještaju, izraelska vojska je pripremala plan koji bi ukljucio 30 000 trupa, F-15 i F-16 avione, snažno bombardiranje i tešku artiljeriju. Cilj operacije je bio da se eliminiše mogucnost palestinskim snagama da se opet sastave.
Najinteresantniji dio plana je bio, kako je izvijestio CBS News, kako sve to dovesti do žive slike. Izraelska vlada je osmislila plan vrijedan njihove ideologije i prošlosti: rat je trebao da pocne samoubilackim napadima u jevrejskom naselju. To je cudno jer pokazuje da Izrael ne obraca pažnju na živote svojih ljudi samo da bi ostvario svoje cionisticke ciljeve. Ovu informaciju je javio CBS.
Izvještaj kaže da ce izraelski plan invazije poceti poslije drugog bombardiranja koji je izazvao veliki broj mrtvih. 5 Sa ovim izvještajem i Šaronovim jacanjem moci ocekivalo se da ce regionalna tenzija dramaticno porasti i da ce se Izrael povuci iz procesa mira i pojacati svoju upotrebu sile. Izabravši «libanonskog kasapina» kao svog vodu, cionisti su dali prve signale da rat pocne. Palestina je ocekivala takvu situaciju.
Dok ovaj rat može biti dio operacije koji je ciljao na PLO, može se preobratiti u regionalni rat uvlaceci u njega i susjedne zemlje. Naravno, svijet nece vidjeti pravu stranu ovog rata, vec samo onu koju oni žele da svijet vidi. Clanak u Independent-u kaže:
Pretpostavljam da je to ista prica u kojoj samo Izraelci žele mir. Okrutni, pobunjeni, ubilacki Palestinci – koji se krive za 95 % njihovih mrtvih – razumiju samo nasilništvo.
To je ono što je izraelski vojni izaslanik rekao sinoc. «Nasilje je jedini jezik koji oni razumiju», kaže ovaj izaslanik.6
1- Daniel Pipes, Mitchell Report Missed It, The Washington Times, 30 May 2001
2- Aluf Benn, Israel Braces for Mitchell Report, Ha'aretz, 24 April 2001
3- Aluf Benn, Israel Braces for Mitchell Report, Ha'aretz, 24 April 2001
4- Yeni Safak Turkish Daily, 25 May 2001
5- CBS, 12 July 2001
6- The Independent, 13 October 2001
| |
 | |
| |
 | |
| |
 | |
| |
 |
Koliko je sporazum u Oslu bio pravedan?
Kao što smo ranije naglasili, zapadni mediji i neke grupe koje su željele Bliskom Istoku mir godine docekali su Oslo sporazum iz 1993. sa oduševljenjem. Ali naredne godine im nece opravdati njihov entuzijazam. Zapadni mediji su pratili pro-izraelsku normu mira kao što su cinili i sa mnogim drugim. Palestinci su optuženi da ne podržavaju mir, iako su neki od njihovih zahtjeva opravdani, oni su prikazani da uporno odbijaju priliku koju im Izrael nudi za «nezavisnost». Ali cinjenice su drugacije. Izrael im nije ponudio ono šta su zaslužili. U stvari, Izrael je tajno ponudio Palestini novac da im ne staje na put.Prvo i najvažnije, zemlju za koju se Izrael složio da Palestincima dâ iznosila je manje od 22% stvarne palestinske teritorije. Uz to bila je okružena izraelskim vojnicima i te parcele su bile odvojene putem kojeg su samo Jevreji mogli koristiti. Drugi detalj koji se ne smije zaboraviti jeste da je zemlja bila napuštena. Granice su bile pod izraelskom kontrolom.
Neki krugovi su smatrali kao izraelska podjela palestinskih teritorija na tri glavne regije (A, B i C), kao znacajnu koncesiju. Prema ovom primjeru, iako bi jedna jerusalimska ulica bila pod kontrolom palestinske policije, sljedeca ulica preko, bila bi pod kontrolom izraelskih vojnika. Kao rezultat toga, Izraelci bi mogli da produ do te ulice, a to dovodi izraelsku vojsku u palestinsku teritoriju. To isto Izrael danas kad god hoce radi u Gazi i Zapadnoj obali. Niko ne može se govoriti o stvarnoj palestinskoj državi u takvoj situaciji.
Izraelski prijedlog da se Jerusalim stavi pod kontrolom Palestine je bio samo prevara. Izrael je jedino zainteresiran da manipuliše Palestinom u svoju korist. Robert Fisk spominje tu cinjenicu u jednom od svojih clanaka:
I palestinska vlast zna vrlo dobro šta znaci «kontrola» u Jerusalimu. Dok Arafatovi ljudi skupljaju smece, snabdijevaju saobracajce i drže svoje ljude u red, Izraelci nastavljaju držati vrhovnu vlast nad Jerusalimom. 121
Pored ovoga, sporazum u Oslu nije dao Palestincima koji su napustili svoje domove i zemlju za vrijeme izraelskog terora 1948. godine pravo da se vrate. Nemoguce je riješiti problem Palestine bez dozvole izbjeglicama da se vrate. Sve dok Izrael gleda Jerusalim i cijelu palestinsku zemlju kao svoje vlasništvo i gleda na Palestince kao «dvonoge životinje», ne može se donijeti mir u Srednjem Istoku.
Stvarni put do mira
Pogledom na historiju se može dati odgovor kako se može postici fer i pravedan mir na Srednjem Istoku.Kao što je diskutovano ranije, jedina administracija u Palestini koja je ikada omogucila Jevrejima, kršcanima i muslimanima da žive zajedno u miru i bezbjednosti je bila islamska administracija; tj. otomanska imperija. Razlog za ovo je da stvarni islamski ideali ne kriju u sebi brutalne ideologije kao cionizam ili one koje su izazvale krstaške ratove. Istinski pristalica islama nece gledati na svijet kroz prizmu socijalnog darvinizma kao što to cionisti rade. Takoder, islam vjernike uci, da bilo koja mržnja koju osjecaju prema nekoj zajednici ne ih smije odvuci u nepravdu. Islam smatra Jevreje i kršcane ljudima kojima su objavljene Knjige i poštuje njihovo pravo da žive, mole se i posjeduju svoje vlasništvo.
Zbog ovog razloga, jacanje Srednjeg Istoka kao i globalne islamske zajednice ce donijeti mir i sigurnost ne samo islamskom svijetu, nego i drugim nacijama i ljudima razlicitih vjera. Muslimani nece nikad napustiti Jerusalim ili prihvatiti ovaj sveti grad kao «vjecni glavni grad Izraela». Najrazumnije rješenje je da istocnim Jerusalimom rukovodi Palestinsko vladajuce tijelo, ali pod direkcijom odbora u kojem ce clanovi sve tri religije biti podjednako zastupljeni, predstavljajuci razoružani i slobodni grad. Naravno, ovi administratori moraju praktikovati etiku svoje religije. Tako bi Jerusalim, kršcani i Jevreji bili slobodni, a takoder i muslimani. Ovaj plan sadrži kljuc stvarnog spasa Palestine i Srednjeg Istoka.
Ambijent mira, pravde i tolerancije ostvaren za vrijeme vjekova otomanskog upravljanja je najbolji primjer izloženoga. Od završetka otomanske vladavine u oblasti Srednjeg Istoka nije bilo mira i stabilnosti.
 |
The above map's colored areas show the farthest reaches of the Ottoman Empire. For 600 years, the Ottoman Empire brought order to three continents and provided an example to all world governments with its justice, tolerance, and compassion. |
TRACES OF THE OTTOMAN EMPIRE
  | ||
  The Ottoman Empire brought civilization to every country that it conquered, building new masterpieces and repairing old ones. |
 |
This map shows Palestine during the Ottoman period. Investments made in Palestine during this period improved the quality of life in the region considerably. The Ottoman experience of peacefully bringing together people of many ethnicities and religions on this soil is a very important example. |
Books ( 24 works in total )
Movies ( 9 works in total )
Web Sites ( 1 works in total )
Articles ( 1 works in total )
Magazines ( 2 works in total )
